Zanat zbilja zlata vrijedi

 „Druga stvar oko koje se zabavljam ovih dana je pekarstvo. Znam sve skuhati, kuham dugo i, tvrde moji, dobro, ali sam uvijek bila loša s hljebovima. Za ovih mjesec sam zamijesila pogača taman toliko da se, koliko sutra, mogu prekvalificirati za pekaricu“

\"\"

Piše: Najra Krvavac

Nevesela vremena živimo i ko god kaže da je drugačije ima ozbiljan problem s percepcijom realnosti. Ili je, u najmanju ruku, odvojen od svih izvora dnevnih informacija (ako, kojom zgodom, ima neko/a takav/a među vama – ja bih da stisnem desnicu i iz srca čestitam). Toliko se sve ovo zakompliciralo da baš jutros govorim prijateljici da se ja onog lockdowna prije dvije godine sjećam sa čežnjom i nostalgijom.

Eto, dotle je došlo.

A, kako smo mi nacija permanentnog i nikad liječenog kolektivnog post-traumatskog sindroma, nekako imam dojam da sve skupa mi intenzivno proživljavamo (opet, čestitam ako među vama ima neko ko to ne doživljava tako), intenzivnije od drugih. Moj TSH, hormon štitne, definitivno nije baš usklađen s ovim vremenima i nervozama. Ja svoje, on svoje, pa se većinu vremena borimo da se nađemo negdje na pola puta. To što je njegova polovica daleko kraća od moje je neka skroz druga tema, nema veze. A visok TSH i ovisnost o vijestima ne idu baš pod ruku ovih dana, i to da vam kažem. Nemojte to isprobavati kod kuće i bez liječničkog nadzora, osim ako niste profesionalac. Ja jesam. Prvo sam mislila da bih mogla pronaći neku veseliju temu za kolumnu, a onda sam se sjetila da nam je tako kako nam je: ovo je jedan pristojan magazin, a ja gospođa u još pristojnijim godinama, pa bi bilo neodgovorno praviti se da slon nije u sobi.

Elem, da bih zaposlila mozak nečim drugim osim sobnim slonovima, počela sam mijenjati dnevne rutine. Vratila sam se čitanju koje sam, zbog nedostatka koncentracije u onoj prethodnoj frci oko korone imali,  pa je ovdje zgodno da spomenem: Kindle, od kojeg sam godinama bježala jer miris knjige ništa ne može zamijeniti!, se pokazao kao dobar drug. Malešan, sa baterijom koja traje i traje i traje, u koji se spremi daleko više knjiga nego li ste spremni vući sa sobom, pa da ste ne znam kakav bibliofil i čitatelj/ica. Možete ga držati u ruci i dok stojite u jednom od ovih beskonačnih redova – za brašno, gorivo, produženje pasoša, i niko vas neće čudno gledati. A da ljudi čudno gledaju one koji vucaraju knjige pa ih čitaju na neobičnim mjestima sam naučila tako što sam jednom izvukla knjigu iz torbe na depilaciji, a drugi put se malo zanijela, pa čitala dok sam šetala Đinu oko zgrade. Nije plaćena, nego praktična promocija, pa ako imate mogućnost ,a volite čitati, sjetit ćete me se svaki put kad ga ubacite u torbicu i izvučete kad je najpotrebniji. Nema na čemu.

Druga stvar oko koje se zabavljam ovih dana je pekarstvo. Znam sve skuhati, kuham dugo i, tvrde moji, dobro, ali sam uvijek bila loša s hljebovima. Za ovih mjesec sam zamijesila pogača taman toliko da se, koliko sutra, mogu prekvalificirati za pekaricu.

A kakva su vremena, i to sam ovih dana naučila, zanat zbilja zlata vrijedi.

Da sam pekar, ništa ja ovo ne bih htjela.

Eto šta bih tad.