Odgajani na filozofiji tanjirića

 „Je li moguće da smo postali neosjetljivi baš na svaku vrstu patnje?“

Piše: Najra Krvavac

Je li moguće da smo postali do te mjere sebični i da nam je postalo svejedno šta se dešava osobi koja je bukvalno pored nas, fizički, tu, nama uz bedro? S kim dijelimo prostor i dišemo isti zrak. Je li moguće da smo postali neosjetljivi baš na svaku vrstu patnje?

Prije gotovo 30 godina, dok sam kao izbjeglica bauljala po bijelom svijetu i pokušavala ljudima, strancima, objasniti odakle sam ja to, malo kad sam koristila geografske pojmove. Malo ili nimalo ljudi je u, recimo, Francuskoj bilo uopće svjesno postojanja Bosne i Hercegovine. Za Jugoslaviju su još i čuli, ali za BiH… Kada sam pričala o mjestu s kojeg dolazim, govorila sam kako smo mi prije svega dobri ljudi. Brižni, pametni, duhoviti. Čestiti. Brinemo jedni o drugima i imamo taj „komšijski kod“, nešto što zna biti čvršće i od krvnih veza. Kako se vežemo jedni za druge, da nam je to zapravo glavno obilježje. Glasni smo, jesmo, pravimo haos gdje god se pojavimo i mrvicu preburno reagiramo, ali to je zato što smo srčani i emotivni. Bijemo se, pa se ljubimo. Znam da je napisati ovakvo što sada potpuno politički nekorektno, ali mi smo se bili i ljubili prije nego je izmišljena politička korektnost u odnosima, izvinite me. Tad su me čudno gledali. Oni su bili pristojni jedni prema drugima, da, ali nikada nisu ni čuli da nama pristojnost znači da ćemo komadić tek napravljenog kolača neizostavno odnijeti na najfinijem tanjiriću komšiji. Pa će vam on na istom tom tanjiriću, jer je sramota vratiti ga praznog, donijeti komadić pite. A, onda ćete vi na istom tom tanjiriću odnijeti dvije napolitanke. Oni vam vrate dvije bombone, a onda vi opet njima odnesete komadić tek napravljenog kolača. I tako ukrug, dok se više ni najstariji ukućani ne mogu sjetiti čiji je zapravo tanjirić, vaš ili komšijin. Kad se razlupaju svi ostali tanjiri iz servisa ostane taj jedan, poseban i šetajući, koji nadživi generacije. Nerazbijen, uvijek pun.

Do danas.

Ovog vikenda, dok smo moji prijatelji i ja, odgajani na filozofiji tanjirića, smjerno sjedili kući poštujući mjere i štiteći jedni druge, naše komšije i njihova djeca su se drugdje sjajno zabavljali u velikom društvu, ne hajući za stvarnu opasnost kojoj izlažu sebe, svoje bližnje i sve koncentrične krugove ljudi oko njih. Cura sa snimka iz prepune mostarske diskoteke koja s prezirom poručuje kako korone nema i kako će se sutra vratiti u grad je ubica s predumišljajem u formalno-pravnom smislu. Ona je ovog vikenda skrivila smrt(i) koja će se tek dogoditi. Svjesno, rekla bih da vjerujem da u tom mozgu postoje više od dvije funkcionalne ćelije. Nju od ubica devedesetih razlikuje naročita okrutnost besmislenosti takvog ubistva: vjerujem, naime, da su i najokrutniji onomad u jednom trenutku vjerovali u to da će činjenjem nedjela osigurati realizaciju neke od njih veće i važnije ideje – teritorijalne, nacionalne, ekonomske. Ovo je, nasuprot tome, potpuno besmislen čin sveden na nekoliko sati slušanja loše muzike sa lošeg razglasa uz loše piće i još lošije ljude. Koliko je, od jedan do snimanje takvog videa za Instagram, strašno reći „korone nema“ dok se u istom trenutku neko bori za zrak, za život?

Neko od nas je, dakle, otišao ili će tek otići s ovog svijeta radi videa postavljenog na Instagram i dvadesetak lajkova.

Danas mi je baš teško da se sjetim nečeg okrutnijeg i besmislenijeg od toga.