Merita Tirić-Čampara: Doktorica u karate svijetu

Naša će vas sagovornica inspirirati svojim profesionalnim postignućima, ljubavi i predanosti prema medicini i pacijentima, ali i sportu. Uz svakodnevni posao na Neurološkoj klinici u Sarajevu, Merita je i ponosna vlasnica karate kluba „Sensei“, te predsjednica Upravnog odbora Karate saveza Kantona Sarajevo

Piše: Lejla Lojo-Karamehmedović; Foto: Edvin Kalić

U današnje vrijeme rijetki su oni o kojima ćete čuti samo riječi hvale u poslu koji obavljaju. No, doktorica Merita Tirić-Čampara, neurolog na KCUS-u, tu je da demantira ovakve navode. Iako se ne voli hvaliti svojim postignućima, profesionalnošću i uspjesima, upravo su je pacijenti nominirali i izabrali za najboljeg ljekara na izboru kojeg je Kantonalna televizija organizirala 2013. godine. Posebno je ponosna na ovu činjenicu tim više što nije znala ni za izbor, a ni za nominaciju. Sretnu vijest saznala je 10-ak dana prije završetka izbora, te se ovog trenutka i danas prisjeća kao jednog od najdražih u karijeri.

Ljekari nekad i sad

Naša sagovornica u medicinu se bespovratno zaljubila još kao djevojčica. Njen otac po zanimanju je dermatovenerolog, te je odlučila slijediti njegove korake. No, izabrala je mnogo kompleksniju i složeniju granu medicine i, na kraju, specijalizirala neuropsihijatriju.

– Još kao djevojčica znala bih oca posjetiti na poslu. Liječio je kožna oboljenja koja uopće nisu bila ugodna za gledati, ali meni je sve to bilo mnogo interesantno. Neki od njegovih pacijenata bili su i naši prijatelji, komšije i otac im je rješavao komplicirane zdravstvene probleme počev od opadanja kose i trepavice, pa do složenijih problema. Sve mi je bilo fascinantno, pogotovo kada bi ih otac izliječio i kada bih vidjela osmijehe na njihovim licima. Vjerujem da sam se baš tada zaljubila u medicinu – prisjeća se naša sagovornica, koja je na Odjelu neurologije na KCUS-u zaposlena još od 2002. godine.

– Neurologiju sam izabrala sasvim slučajno.  Mnogo mi se dopadala psihijatrija i vjerujem da sam baš zbog nje i upisala medicinski fakultet. Međutim, slučajno sam počela raditi na neurologiji i zavoljela sam je zbog njene kompleksnosti teških slučajeva, velike patologije i raznolikosti bolesti. A sve što je komplicirano i teško, moj je pokretač. Ne volim rutinu. Možda ne djeluje tako, ali neurologija je veoma lijepa i interesantna. Teška je za naučiti i raditi, ali to je ono što volim – iskreno će Merita.

Njen radni dan počinje u osam ujutro, no na posao uvijek dolazi ranije. A njenu ljubav prema poslu prepoznaju i njeni pacijenti.

– Moram priznati da radim puno. I veoma volim ovo što radim. Da se opet rodim, ponovo bih bila ljekar. S pacijentima imam vrlo otvoren i jednostavan odnos. Kod mene pacijenti uvijek znaju na čemu su, razgovaramo otvoreno o njihovim oboljenjima i trudim se najbolje ih uputiti u ono od čega boluju bez obzira na to koliko teška bolest bila. Kada sarađujete s pacijentom, sve ide puno lakše.  Pacijenti nerijetko imaju i drugih problema, socijalnih ili privatnih. To treba razumjeti. Mogu se pohvaliti da nemam problema s pacijentima. Inače sam vedre prirode i možda to oni primijete. Vrlo sam iskrena s njima. Kažem im dokle se neka bolest može liječiti i šta treba raditi. Mislim da je pacijentima potreban razgovor. Kada sve lijepo objasnite, oni nemaju razloga da budu nezadovoljni – kaže za naš razgovor Merita i dodaje da vrijeme u kojem živimo nije nimalo zahvalno za ljekare.

Ljubav prema karateu

Velika je razlika u nošenju bijelih mantila nekada i danas.

– Iskreno, danas je teško biti ljekar. Svima je poznato da su u ratnom periodu ljekari ponijeli neopisiv teret na svojim leđima. U tim situacijama pokazali su ko su, šta su i kakvi su. Vremena i ljudi su se od tada promijenili. Vjerovatno je bilo sporadičnih slučajeva i ljekara koji nisu bili korektni i koji su bacili sjenu na cijeli esnaf. Isto tako je i u drugim profesijama. Zbog toga su pacijenti, možda, izgubili povjerenje. Ali, mogu garantirati da 95 posto ljekara i zdravstvenih radnika veoma časno rade svoj posao.

Ipak, postoje oni koji prepoznaju sve što ljekari za njih učine. Možda rezultati i očekivanja ne dođu odmah, ali vas pozitivne priče iznenade kad se najmanje nadate.

– Nedavno mi je prišla jedna gospođa da mi se zahvali i podsjeti me na priču o njenoj kćerki, koja je, uprkos teškoj dijagnozi (trebala je ostati nepokretna op.a), uspjela završiti fakultet. Željela se zahvaliti jer sam tu noć kad je došla, ja bila u dežuri i insistirala sam na nekim pregledima. Postavila sam joj dijagnozu. Naravno, sjetila sam se cijele priče i tog dana sam se baš osjećala sretno i ispunjeno. Nekada posumnjate u sve što radite i mislite da to niko ne prepoznaje, ali vas ovakve priče uvijek podsjete da ste na pravom putu – s osmijehom će Merita, kojoj je uz sva profesionalna napredovanja ostala neostvarena samo jedna želja: da bude priznata kao docent na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.

Naša se sagovornica uspjela ostvariti i kao supruga i mama. Ponosna je na 21-godišnju kćerku koja je odlučila krenuti njenim stopama, kao i na svog 17-godišnjeg sina. Porodica je, ističe Merita, njen najveći uspjeh.

– Ne kažem da ne možete uspjeti sami, ali kada imate podršku porodice, sve je puno lakše. Uspjehe i sreću treba s nekim dijeliti, a najbolje je s porodicom.

Uz medicinu, njena velika ljubav je i karate, koji je također počela trenirati veoma mlada. Ta ljubav traje i danas, a naša je sagovornica član Upravnog odbora karate saveza BiH, te predsjednica Upravnog odbora Karate saveza Kantona Sarajevo.

– Karate je, također, moja  velika ljubav. U nekim periodima svog života znala sam trenirati po dva puta dnevno. Danas sam vlasnica karate kluba „Sensei“. Volim da radim s djecom. Presretna sam kada ostvarimo uspjehe na turnirima, posebno s mlađim kategorijama. Sada već imamo trenere koji su moji nekadašnji učenici. Svi su završili i fakultete i imaju svoje porodice i to me čini baš sretnom. Sport i karate su moj najbolji bijeg iz stresne svakodnevice – kazala nam je na kraju razgovora Merita.