„Scenski i filmski make-up nikada zapravo nisu bili samo ukras. Njihov posao je oduvijek bio ozbiljniji, često i okrutniji. Lice je moralo govoriti i prije nego što lik progovori, ako i progovori“
Piše: Naida Đekić, Make-up artist
Postoji jedna prilično žilava zabluda, da ne kažem predrasuda o šminki, a to je da ona počinje ispred ogledala u kupatilu, negdje između bolnog rastanka s toplom posteljom i one jutarnje matematike u kojoj ako krenem za pet minuta, kasnim samo dvadeset pet. U stvarnosti, veliki dio ovoga što danas nazivamo glamom davno je rođeno na mjestima i u vrijeme kada si kašnjenje mogao da opravdaš rečenicom da ti je oblak prekrio sunčani sat. Na sceni, antičkoj pozornici. Kasnije pod reflektorima. Na filmskim setovima. U garderobama gdje se lice nije šminkalo da bude ljepše, nego da preživi svjetlo, kameru, znoj, paniku i reditelja koji u nedogled govori da se sve ponovi još jedan put.
Scenski i filmski make-up nikada zapravo nisu bili samo ukras. Njihov posao je oduvijek bio ozbiljniji, često i okrutniji. Lice je moralo govoriti i prije nego što lik progovori, ako i progovori. Čak i oni klinci bez ulaznica što su čučali iza zadnjih redova u pozorištu morali su vidjeti tugu, bijes, mladost, bolest, zloću, umor, siromaštvo ili onu posebnu vrstu žene koja se sprema da nekom aristokratskom đubretu okrene dan naopačke, ali prvo mora popraviti ruž.
Da, nekad se švercalo da se gledaju predstave. Civilizacija je imala svoje momente.
Zbog toga su scenska i filmska šminka uvijek gurale granice. Konture su morale biti jače i jače, oči veće, usne oštrije, koža dramatičnija. Ono što bi na dnevnom svjetlu izgledalo kao Šta je sa tobom ženo draga?- pod reflektorom bi odjednom postajalo baš kako treba. I tu počinje ovaj naš zanimljivi koncept: sve ono što je jednom bilo rezervirano za scenu polako se šunjalo u svakodnevni beauty.
Danas kada tetka Safeta uradi smokey eye ili cut crease, kada Lejla iz HR-a napravi jaku konturu ili savršeno definiran crveni ruž, često ni ne znaju da koriste jezik koji je baš film već odavno izmislio. Kupatilo je, i neka je, postalo mala garderoba za večerašnju Leading Lady, ring light mali reflektor, a Instagram feed neka neumorna, beskrajna premijera na koju niko ne kasni i svi smo pozvani.
Dovoljno je pogledati svega jedan film, a to je Kleopatra iz 1963. godine (guglaj molim) sa imperijalnom Elizabeth Taylor da se ilustrira o čemu ovde govorim. Taj filmski izgled, ogromne oči, grafički ajlajner, zlato, drama i stav, brzo je postao kulturna ikona. I naravno da nije ostao zaključan u filmu. Ušao je u editorijale, modne kampanje, Halloween izlete, večernje lookove i svaku ženu koja je barem jednom u svom životu pred zamagljenim ogledalom i kose u peškiru pomislila: Danas neću izgledati nježno, hvala lijepo. Takva šminka ulazi u prostoriju prije tebe.
A kada smo kod žena koje danas nisu htjele da izgledaju nježno, hvala lijepo… veći dio svog života, kako da ne spomenemo prgavu neo-soul princezu koja je bila Amy Whinehouse. Nezaustavljiva sila koja je od ajlajnera napravila pečat prepoznatljiviji od potpisa na pasošu. Crna linija, visoko podignuta, malo vintage, malo opasna, malo kao da je nanesena u pola četiri ujutro taman nakon nekog velikog životnog cunamija. I baš zato je funkcionirala, i baš zato takve stvari uvijek funkcionišu. Nije djelovalo sterilno. Imalo je maltene opipljiv karakter. I eto još jednog looka koji će isti dan koristiti i modni editorial, i djevojka koja želi samo malo hrabrosti na kapku sa sobom.
Maske i efekti, posebna kategorija. Tu make-up prestaje da se pravi fin. On postaje zanat, skulptura, trik, iluzija. Modrice, ožiljci, starost, vanzemaljci, čudovišta, bolesti, raspadanje, fantazija. Sve ono od čega prosječna kozmetička reklama bježi kao od loše osvijetljenog studija. Pa ipak, i odatle beauty industrija stalno krad… posuđuje? Metalik teksture, neprirodne boje, glossy koža, izbijeljene obrve, mokri kapci, lice kao maska, lice kao lik.
Zato je odnos između scene, filma i beauty svijeta kružan. Film pretjera, moda ga prevede, beauty ga pripitomi, pa ga neko opet vrati na scenu još luđeg. Baš u tome leži čar make-upa. Jednog dana služi da izgledaš odmorno. Drugog dana da izgledaš kao glavna negativka u sopstvenom životu. Obje verzije imaju pravo da postoje. Samo nemojmo glumiti da je ikakva šminka površna. Površne su obično samo rečenice ljudi koji vole da razmašu mišljenje prije nego što su odvojili jednu pristojnu minutu da nešto zaista istraže.
