“Prvi, dakle, januar. U njega unosimo samo on što smo odlučili ponijeti. A tereta se možemo riješiti i četvrtog marta, dvadesetog novembra ili nekog drugog posve običnog utorka popodne sjedeći na kauču”
Piše: Najra Krvavac
Odlično se sjećam jednog dobro davnog razgovora o godinama s prijateljem. Ispričao mi je anegdotu o svojoj baki, inače šampionki brzih i duhovitih odgovora i ženi vedrog duha. Tad, u svojim dvadesetim, upitao on baku koja je imala dobrih i lijepih 80, kako je njoj to njeno vrijeme prošlo. Upitana baka odgovori pitanjem, a kako je tebi prošlo tvojih dvadeset? Brzo, brzo njoj otpovrne drug.
– E meni moje još brže!
Tad mi je bilo urnebesno smiješno, a danas mi je taj odgovor jednako jasan koliko i duhovit. Svaka mi godina prolazi brže od one prije. Imam dojam da se nisam ni okrenula, a već odbrojavamo posljednje dane posljednjeg mjeseca u godini.
S vedrije strane, ipak, što vrijeme prolazi brže – lekcije o životu koje učim savladavam proporcionalnom brzinom. Recimo, danas mi je savršeno jasno da kraj godine uopće i nikako ne znači da će s njom završiti i nešto što u toj godini sa sobom (ili za sobom) vučemo. Prvi januar neće osvanuti posut rozim i plavim kristalićima sreće i svekolikog životnog zadovoljstva samo zato što je prvi dan u godini. Možda nekome od vas ovo zvuči kao potpuno sumanuta misao, u fazonu pobogu si ženo pa jasno je da neće, ali molim vas da imate na umu da sam ja tip osobe koja je do prije dvije godine vjerovala da su jugoslavenski partizani završili Drugi svjetski rat. Možda učim sporo, ali sam temeljita!
Prvi, dakle, januar. U njega unosimo samo on što smo odlučili ponijeti. A tereta se možemo riješiti i četvrtog marta, dvadesetog novembra ili nekog drugog posve običnog utorka popodne sjedeći na kauču. Spisak želja i odluka je zgodno napisati u decembru, ali postoje ozbiljne indicije da će one majske biti dugoročnije, jer nisu zasjenjene zavodljivim, svjetlucavim lampicama prazničnog raspoloženja. Svejedno je, htjela sam reći, kada odlučujete da je vrijeme za promjene: sve dok odlučujete, pa makar odmah to i ne sproveli u djelo, dobro je. Razmišljate, znači, o onome što je najbolje za vas. Moj slučaj s odlučivanjem ide ovako nekako: nakon što sam dvocifren broj mjeseci gledala kako od stomačića dobivam stomačinu, a od guze guzičetinu, jednog sam četvrtka ujutro ustala, stala na vagu i glasno u praznoj kući rekla: “E sad si, vala, prekardašila!” I evo već sedmicama, ili čak mjesecima – ne brojim više, živim i jedem po promijenjenim, novostečenim navikama. I osjećam se kao da su mi svaki dan i Nove godine, i Bajrami, i Uskrsi, i Vaskrsi, sve slave svih svetaca. Samo garnirani sa zelenom salatom umjesto one francuske.
Godina iza mene, čak i ovako mala i kratka, bila je sjajna. Na rajskom sam otoku K. provela 31 dan iz četiri puta. Dok pišem kolumnu zapisujem i šta spakovati za drugi ovogodišnji boravak u Ukrajini. Novogodišnje bih praznike voljela dočekati za kućnim stolom s prijateljicama i psom, ali ako se otvori neka druga i zanimljiva opcija, neću se odveć femkati. U godini iza mene sam naučila da se treba čuvati da ne upadneš u nevolje i da ne otvaraš frižider kad god ti naumpadne. Za nekoga ko je u drugoj polovini pete decenije, dvije naučene stvari u ovako kratkom periodu 😁 su jedna stvar preko maksimuma. Pa jel. A vi sad vidite kako ćete vi.
Šta god odlučili, kad god odlučili, ja vam želim da vas u tome sreća prati. Zapravo, ne! Nema ona vas šta pratiti, ima da vas stigne, uhvati vas za ručicu i s vama korača na svakom putu koji ste odabrali. Kad god ga odabrali.
Sretna Nova godina!