Alfa mužijak

 „Ako zaista s nekim imate problem ili vas čini frustriranim do koske, kao što je slučaj sa našim glavnim likom, pa brate mili, bježite odatle. Dakle, bježite, idite i ne osvrćite se“

Piše: Enisa Selmanović Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Nedavno sam bila u prilici (ne svojom voljom) da prisustvujem nesvakidašnjoj sceni. Možda nije nesvakidašnja, nego je redovna. Ali, ja sam posvjedočila prvi put, pa sam šokirana.

U zatvorenom prostoru čekamo. Nije nas puno, ali dosta čekamo. Tu je jedna grupica muškaraca koji bi voljeli da su alfa mužjaci. Jedan među njima se posebno ističe. Dakle, on najviše želi da je alfa mužjak i vodi taj svoj čopor.

Najglasniji je, ne zatvara usta i ima izraženu gestikulaciju – maše i nogama i rukama. U tom našem čekanju, prešao je bezbroj tema. Nesumnjivo, za svaku je ekspert. Bar on tako tvrdi. I svaku rečenicu počinje sa „Ja“, a nastavlja u superlativu. O sebi, naravno.

Ne želeći da ispadne sebičan, jer ipak je narodski čovjek, ne priča samo o sebi nego i o drugima. Doduše ne tako lijepo kao o sebi. Elem, prošao je cijelu paletu likova, spominjućih ih imenom i prezimenom i dovoljno glasno da se čuje i u krugu od kilometar oko nas. Oko nas koji čekamo i sasvim neskrivljeno smo izloženi ovoj tiradi. Ali, čekajte – postaje gore.

I tako dok besramno i preglasno trača ljude koji nisu tu, sa sjajem u očima počinje novu partiju. Niko ga ništa nije pitao. Niko ništa i ne govori, samo on. Ovi oko njega ga slušaju ili bar izgledaju tako. Mi ostali, nemamo izbora. Nemamo gdje ni pobjeći. Jer, zatvoreni smo, naime.

 

Novu partiju je posvetio svojoj šefici. Koja je, ispostavit će se u uvodu njegovog izlaganja – javna ličnost. I to, ne malo javna – nego zaoprave javna i opšte poznata. Poznata je i po tome što je njegova šefica, ali to je poznato samo nama unesrećenim slušaocima.

Fokus njegove trač partije je na nivou inteligencije te njegove šefice. Koju svi znamo. Ne lično, nego iz novina i sa televizija  – jer je javna ličnost.

 

Kada opisuje njen nivo inteligencije, zgodno upotrebljava jednu riječ da ne bi ispao preopširan. Govori da je – glupa. Ne izgleda mi tako. Jest imala neke gafove, ali ko  nije imao gafove neka prvi baci kamen. Tako nekako.

 

Nije on onaj što priča bezveze, pa navodi konkretne situacije i primjere. Gdje je njegova šefica pokazala taj niski nivo inteligencije. Ne koristim njegovu kraticu za ovo, hoću da sam opširna.

 

Da ne bude rekla-kazala, pametan je on, svekolikom auditoriju čita segmente njihovih prepiski što mailom, što porukama. Sav je od efekata, pa kako pročita šta od šefice – prasne u smijeh i sam sebi aplaudira. I nabaci petaka samom sebi. Neki iz ove mase oko njega, valjda ovi što ih je poveo sa sobom, pomalo se komešaju i pokušavaju ga zaustaviti. Ali nema šanse, on je in the zone. Ja razmišljam kako bi bilo lijepo da ga nečim pogodim u glavu. Ali, nemam čime. A, vjerovatno bi mi i policiju svezao, pa bi na kraju bila i krivično gonjena što sam ugrozila njegov lik i djelo. Pa sam odbacila tu ideju.

 

Svoju agresiju sam usmjerila u to da ga pokušam pronaći – da vidim ko je on. Ovdje je bitno da znate da sam ja  u raji poznata kao „komad čela“ – to znači da sa minimumom ulaznih informacija mogu naći bilo koga. To sam jednom uspješno napravila sa slikom na kojoj je bi komad čela toga što sam ga morala pronaći – i uspjela. I dobila nadimak ili užu specijalnost.

Elem, naravno uspijem ga pronaći i utvrdim – da mu nije bilo te njegove šefice, ne bi bilo ni njega. Otprilike. Ne bi ga bilo ni tu gdje je sada da nama sprži mozak – to joj  zamjeram, doduše.

 

Ali zaista, po onome što sam vidjela na internetima (a, interneti ne lažu) da nije bilo te žene koju pred našim očima i ušima provlači kroz najgore blato, vjerovatno bi bio na birou. Ili trećerazredni mlađi referent sakriven iza fikusa.

 

Pa, lijepo joj se zahvaljuje. Baš lijepo.

 

Ali nije to tema, jer ovo je klizav teren, pa ćete se okliznuti i zaključiti da nikome ne treba pomagati. Što nije tačno, jer kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan mamlaz nije relevantan uzorak za populaciju.

 

Ono što jeste tema je hrabrost da pred masom nepoznatih ljudi pričaš loše o nekome. Za koga svi ti znaju. Kakva je to frustracija i nemoć? Šta je to? Zašto? Nije ovdje čak bila ni hrabrost, nego jednostavno – može mu se. I on to obilato koristi. Wannabe alfa mužjak.

 

Nemam odgovor na ova pitanja, možda upravo sada neko o meni priča sve najgore. A, da ništa nisam učinila da to potaknem. Nego živim u istom svijetu sa tim ljudima i nadam se najboljem.

 

Kako sam u prošloj kolumni nabrajala koji ljudi da ne budete, ove izdvajam posebno – ne tračajte. Ako se ne možete suzdržati, onda to radite u intimnom krugu, ne pravite javnu predstavu od toga.

 

I na kraju, ako zaista s nekim imate problem ili vas čini frustriranim do koske, kao što je slučaj sa našim glavnim likom, pa brate mili, bježite odatle. Dakle, bježite, idite i ne osvrćite se.

 

Doduše, za to ipak treba hrabrosti i malo pameti. Što mi se čini da je ovdje baš nedostajalo.