Hrana je emocija, a mi smo narod koji je proživljava upravo na taj način
Miran Karić je renomirani bosanski kuhar i televizijski voditelj čija karijera spaja strast prema tradicionalnoj bosanskoj kuhinji s inovativnim kulinarskim tehnikama. Njegov kulinarski identitet oblikovan je kroz godine eksperimenata, grešaka i iskustava, krenuvši od prvih koraka u kuhinji pa sve do nevjerovatnih jela koja danas predstavlja u televizijskim projektima poput Ljetna kuhinja i Zimska kuhinja. Karić ističe da kulinarstvo nije samo profesija, već životni poziv – što se ogleda u njegovoj sposobnosti da spaja autentične okuse Bosne i Hercegovine s modernim tehnikama, uvijek nastojeći očuvati emociju i tradiciju iza svakog jela. Njegova kreativnost, potpomognuta muzičkim senzibilitetom i stalnom željom za eksperimentiranjem, omogućava mu da čak i u ograničenim uvjetima stvori nezaboravne gastronomske trenutke. Miran Karić danas nije samo ambasador bh. kuhinje već i inspiracija mladim generacijama da hranu dožive kao umjetnost i životni poziv.
– Uvijek sam znao da želim biti drugačiji, da budem promjena i utječem na način na koji mladi gledaju na kuhanje, hranu i kulinarstvo. Tokom mojih početaka kuhanje je još uvijek bila tabu tema za muškarce, a danas mi je jedan od najvećih komplimenata kada mi ljudi u zrelijim godinama kažu da su počeli kuhati gledajući mene, ili to potvrđuju njihove supruge – kaže Miran i dodaje da je istinsko življenje profesije počeo shvatati u trenucima kada nije gledao na sat, kada kraj smjene nije imao značenje i kada bi se vraćao kući, a osjećaj posla još uvijek bi ga ispunjavao.
– U tim trenucima shvataš da to što radiš nije samo posao – predaješ se u potpunosti, zaboravljaš vrijeme i jednostavno nastavljaš u drugačijoj formi. Kuhanje tada prestaje biti profesija i postaje životni poziv; ovo se ne radi – ovo se živi.
Njegova jela vješto spajaju autentične bosanske okuse, bogate tradicijom i emocijom, s modernim kulinarskim tehnikama, stvarajući jedinstvenu harmoniju koja spaja prošlost i inovaciju na tanjiru.
– Naša jela su zahtjevna, prvenstveno jer zahtijevaju vrijeme, upravo ono što danas najčešće nemamo. Zbog toga u svakodnevnom kuhanju nastojim ljudima prikazati što jednostavnije načine pripreme okusa koje poznaju i njeguju, uz malu prilagodbu kako bi ih mogli sami ostvariti. S druge strane, kada pripremam jela za druge, tražim načine da ih malo mistificiram i poigram se zahtjevnijim tehnikama, posebno kada su gosti stranci – tehnike su im možda poznate, ali su okusi potpuno novi. Kao primjer, to može biti mus od slatkog kajmaka na glavnom jelu ili sferifikacija agde na pečenoj jabuci za tufahiju.
Snimanja emisija poput Ljetna kuhinja i Zimska kuhinja nerijetko su podrazumijevala rad u nepredvidivim, zahtjevnim i potpuno nesvakidašnjim uslovima, gdje su improvizacija i smirenost bile jednako važne kao i kulinarsko znanje.
– Teško je izdvojiti samo jedan izazov jer je na terenu svaki dan nova priča. Koliko god mislimo da smo spremni, teren nas uvijek iznenadi – zato je istovremeno i zahtjevan i nagrađujući. Kada naučite kuhati u šest ujutro u štali, ali i u 23 sata za roštiljem na Vlašiću pred punom salom ljudi, malo toga vas može zateći. Jedna od najupečatljivijih situacija dogodila se u podnožju Vlašića, kod sela Dub, gdje smo snimali najzabačeniju proizvodnju Vlašićkog sira. Došli smo do kraja makadamskog puta i morali čekati brdska vozila za dodatna tri kilometra. Dok smo čekali, naišao je čovjek s kobilom bez sedla. Bez mnogo razmišljanja prebacio sam noževe preko ramena, u ruksak stavio nekoliko namirnica i, uz osmijeh, ali i zabrinutost ekipe, odjahao prema lokaciji. Dok su ostali stigli, vatra je već pucketala u snijegu. Bio je to jedan od onih trenutaka koji potvrde zašto volite ovaj posao.
Govoreći o tradicionalnim bosanskim jelima, Miran ističe da su ona mnogo više od samog recepta – ona su sjećanje, emocija i dio porodičnog naslijeđa, zbog čega im treba pristupati s posebnom pažnjom i poštovanjem.
– Kada govorimo o emocijama i našim jelima, odgovor je vrlo jednostavan – ne mijenjajte ona koja vas podsjećaju na drage ljude, na one koji su ih kuhali ili uz koje ste ih učili pripremati. Hrana je emocija, a mi smo narod koji je proživljava upravo na taj način.
Miran svoj kulinarski proces doživljava gotovo muzički. Ritam, tempo i harmonija jednako su važni kao sastojci na tanjiru.
– Prvo što u kuhinju ugradim je zvučnik, pa tek onda šporet. Nikada ne ulazim u kuhinju bez muzike, jer je ona ogroman dio mog života i inspiracije. Vjerujem da kulinarstvo može proizaći iz nota – baš kao što kompozicija ima svoj tok, tako i jelo mora imati ritam. Najljepši primjer te fluentnosti i sinergije su sosevi; oni moraju biti zaokruženi, povezani i skladni. Muzika me naučila da razmišljam nekoliko taktova unaprijed, što mi daje prednost u organizaciji, multitaskingu i brzom donošenju odluka u kuhinji.
Govoreći o ramazanskoj trpezi, Miran naglašava važnost balansa, umjerenosti i pažljivog odnosa prema organizmu koji prolazi kroz poseban režim.
– Tokom ramazana važno je smanjiti unos soli, bijelog luka i teških začina, a više pažnje posvetiti laganijim aromama poput lovorovog lista. Organizam i metabolizam se tokom posta troše, umaraju, ali se i čiste – zato ih tako treba i tretirati. Birajte čistu, laganu i nutritivno bogatu hranu, pazite na masnoće i osluškujte svoje tijelo. Kada mu date ono što mu zaista treba, ono vam to višestruko vrati.
Na pitanje o budućnosti domaće gastronomske scene, Miran razmišlja u pravcu modernizacije bez gubitka identiteta.
– Možda bih modernizirao pristup našem najboljem street foodu na svijetu – bureku i ćevapima. Ne mijenjati suštinu, već način prezentacije i ambijent, kako bi se približili mlađim generacijama. Isto vrijedi i za aščinice – volio bih da ponovo postanu mjesta susreta svih generacija, a ne samo starijih. Tradicija mora živjeti, ali i komunicirati s vremenom u kojem postojimo.
Iako je ostvario mnoge zacrtane ciljeve, Miran svoj profesionalni razvoj vidi kao kontinuiran proces učenja i prenošenja znanja.
– Uvijek sam imao kratkoročne i dugoročne ciljeve i većinu sam ostvario i prije nego što sam planirao. Ne bih promijenio nijedan korak, jer me svaki oblikovao kao čovjeka i kuhara. Danas zaista uživam u svakom trenutku posla za koji vjerujem da sam rođen. Moj fokus u narednim godinama je da učim još više i to znanje prenesem novim generacijama. U tome vidim napredak društva u našem pozivu, ali i veliku ličnu odgovornost. Možda je upravo to moj sljedeći veliki cilj.