Jedna od najpopularnijih priča počinje sa Svetim Nikolom. U trećem i četvrtom stoljeću Sv. Nikola bio je biskup u današnjoj Turskoj koji je pomaganje drugima učinio svojom životnom misijom.
Kako kaže jedna priča, jedan samohrani otac odgajao je tri kćeri, ali je shvatio da nema dovoljno novca da im plati miraz – a bez miraza nisu se mogle udati… Kao siromah, otac ne bi mogao dugo izdržavati svoje kćerke. Očajna porodica se bojala da će njihov jedini izbor biti da kćerke prodaju svoja tijela kako bi zaradile novac.
Sveti Nikola je saznao za porodičnu dilemu, ali znao je da su preponosni da bi prihvatili darove. Kako bi bio siguran da neće odbiti njegovu velikodušnost, noću im je anonimno donosio zlato. Neke legende kažu da je bacio zlato u dimnjak, a darovi su se spustili u čarape koje su bile položene uz vatru da se osuše, dok druge tvrde da je i sam Nikola skočio niz dimnjak.
Neko – ili otac ili kćerke, ovisno o verziji priče – uhvatio je biskupa na djelu i zahvalio mu na pomoći. Pokloni su bili dovoljni kćerkama da se udaju i žive sretno do kraja života.
Neki naučnici sugeriraju da je tradicija s čarapama mogla početi i prije kršćanstva u skandinavskim kulturama. Priča kaže kako je nordijski bog Odin dolazio tokom Yulea (zimskog solsticija), jašući na konju s osam nogu. Djeca bi ostavljala šećer, mrkvu i sijeno u cipelama kako bi nahranili mitskog konja, a Odin bi im zauzvrat ostavljao darove.
Iako nikad nećemo znati pravu priču, čarape imaju snažno uporište u božićnoj tradiciji, piše Reader’s Digest.