ZANZIBAR: Za slobodu je potrebno 6.000 kilometara

Umorila sam se od odmora u hotelima gdje se tura puta svodi na odlazak do bazena, s pauzom u restoranu, te vrhunac iskustva slijedi s promjenom menija. Htjela sam nešto drugačije, sirovo iskustvo, potpunu promjenu okoline i ljudi. Afrika je savršena za bijeg od civilizacije i briga, jer pruža osjećaj ne samo drugog kontinenta već planete – napisala je za naš magazin Emina, studentica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, te s nama podijelila nevjerovatne impresije o ovoj egzotičnoj zemlji

Piše: Emina Zukić

Raj na zemlji”, naslov na reklami agencije, prolazio mi je kroz glavu dok sam pokušavala da ne udahnem prašinu na izlasku iz Zanzibarskog aerodroma. Na prvi pogled Zanzibar se činio baš kao iz filmova. Palme, vrućina i siromaštvo. Nisam znala šta da očekujem, ali sam odlučila da prihvatim taj egzotični otok na istoku Afrike sa svim što nudi.

Naposljetku, svu ironiju na stranu, umorila sam se od odmora u hotelima gdje se tura puta svodi na odlazak do bazena, s pauzom u restoranu, te vrhunac iskustva slijedi s promjenom menija. Htjela sam nešto drugačije, sirovo iskustvo, potpunu promjenu okoline i ljudi. Afrika je savršena za bijeg od civilizacije i briga, jer pruža osjećaj ne samo drugog kontinenta već planete.

Hotelski gušter i džinovske kornjače

Nakon dvodnevnog putovanja iz Sarajeva, napokon sam se pronašla ispred našeg resorta. Za promjenu, nisam morala da koristim lift da bih stigla u sobu niti karticu za otključavanje. Dočekala me koliba od trske, smještena na plaži, s prozorima i vratima koja se zatvaraju zavjesom. Nadasve skromno opremljena, naravno u duhu Zanzibara, podsjećala je na kolibe iz knjiga, prebivalište pisaca gdje su rođene ideje za buduće Nobelom nagrađene romane. Ispred je čekao domaćin tj. ljubazni čovjek srednjih godina iz Zadra koji se, kako smo kasnije saznali, zasitio grada i betona te sve napustio I došao tu.

Odmah nas je upozorio da se ne trudimo da čistimo pijesak iz soba uzrokovan vjetrom, jer je to bezopasna svakodnevica, kao i hotelski gušter koji ima naviku da nekada prespava u sobama s gostima. Unatoč svemu nabrojanom, ta soba će mi ostati zauvijek u sjećanju zbog blizine mora i pogleda na zore koje prije nisam imala priliku vidjeti ni slične. Baš kao što je rekao Hemingway da ne zna ni za jedno jutro u Africi da se probudio nesretan.

Čvrsto vjerujem da je to do njihovih izlazaka sunca. Sljedećeg dana krenuli smo u obilazak i to za početak Stone Town – rodni grad legendarnog Freddie Mercuryja. U gradu je već drugačiji tempo života, u skladu sa svim glavnim gradovima svijeta, gužva i brzine. Najveće iznenađenje je bio njihov saobraćaj, bez pravila, a opet s nekim neodređenim skladom. Naprimjer, rijetko ćete primijetiti semafor ili uličnu rasvjetu, ali se ipak biciklisti i auta voze istom trakom, čak i po noći, bez ikakvih nesuglasica.

“Ovdje je to normalno“, objasnio nam je vodič te nastavio pričati kako nemaju običaj da smanje muziku u autu kada bivaju zaustavljeni od strane policije, te se većinom to završi mitom poput banane. Nastavljamo dalje za Changuu, otok koji je dom džinovskim kornjačama starim čak i do 192 godine.

Životinje su doista zanimljiv dodatak Zanzibaru. Za razliku od susjedne države Kenije, nemaju slonove ili žirafe, ali zato smo imali sreću da vidimo Colobus majmune poznate po svojoj lošoj naravi. Naime, tokom izleta u Jozani šumu, naišli smo na crvene majmune s dugim i raščupanim bijelim dlakama na glavi kao da su se tek probudili. Bili smo upozoreni da su to ustvari mali kleptomani, koji posebne simpatije gaje prema fotoaparatima, mobitelima te kao što sam kasnije sama saznala, dok je jedan od njih sjedio na mojim leđima i cigaretama.

Ljubav prema životu

Najdraža uspomena mi je ipak dan sa zajedničkog roštilja na plaži. Zajedno s grupom od 20 ljudi stali smo u lokalni bus dala dala što ustvari liči na naš prevoz za životinje bez vrata i s malim klupama. Unatoč tome što su neki morali da se zakače za ogradu zbog nedostatka prostora, zabava je bila neizbježna. Lokalni muzičari ponijeli su svoje prave i improvizirane instrumente, te nam priredili zabavu dok smo se vozili na kamenim putem do druge strane obale. Smjestili smo se na zabačenoj plaži, te poredali svijeće oko prostirki na kojim smo ležali čekajući hranu.

Zanzibarska kuhinja je doista drugačija od ičega što sam probala. Okusila sam specijalitete kao riba s kuhanom bananom te njihov najveći blagoslov prirode “jackfruit” koji mirisom podsjeća na pokvaren luk. Poslije večere je krenula svirka oko vatre u rupi od pijeska u obliku srca ispod koje su napisali „one love“ što je doista i opisalo situaciju. Sve nas je spajala jedna ljubav prema životu, iako svakom drugačiji, opet svi imamo isto srce i težimo ka istom – ljubavi. Gledali smo kako zalazi sunce dok je pucketala vatra i odzvanjali
zvukovi gitare uz hitove Bob Marleya. Ostala sam oduševnjena prizorom palmi, Indijskog okeana i logorske vatre. To je iskustvo za koje nisam vjerovala da se dešava u stvarnosti i koje će mi biti doista teško nadmašiti.
Na svu sreću, već sljedeći dan dobila sam priliku da okusim Zanzibar na potpuno drugačiji način te se zaljubim u njega još više. Svi smo vidjeli one stare pozadine na kompjuterima s morem tirkizne boje
i malim pješčanim otokom na sredini. Znala sam da takva mjesta postoje, naravno, ali nisam vjerovala da ću se i sama naći na takvom „screensaveru“. Zamislite da osjetite pijesak među prstima dok pijete kokosovu vodu na otoku, veličine prosječnog stana, na sredini mora. “Ovo je život“, mislim u sebi dok plovimo okeanom u jedrilici i slušamo Halida Bešlića, Bijelo Dugme i Zdravka Čolića, a naš kaka (u prijevodu brat) naprijed pjevuši kao da zna tekst. Napokon da kažem nešto i o ljudima.
Večernji program na tv-u

Zanzibarci su iznimno društven i srdačan narod, nisu upoznati s konceptom društvenih kompleksa i
samim tim težnjom za materijalnim bogatstvom. Nemoguće je ostati ravnodušan na lokalni pozdrav
“jumbo“, popraćen zaraznim smijehom, koji možete čuti i od nasumičnih prolaznika na ulici. Život
je doista usporen i miran, bez ikakvih opterećenja današnjeg svijeta, medija i društvenih mreža. Uvjerila sam
se da je za njih definicija bogatstva okupljanje cijelog komšiluka radi večernjeg programa na TV-u. U jednom trenu sam se našla u filmskoj situaciji koja mi se urezala u sjećanje. Na plažama i ulicama smo često sretali
malu, vječito nasmijanu, dječicu pa smo tako jednom prilikom naišli na njih ispred marketa. Neko iz grupe
je odlučio da im podijeli bombone I žvake, naizgled sitnice. Svi ispruženih ruku su gledali u nas, čekajući slatkiš. Pružila sam najmanjoj djevojčici od svega pet godina, u crvenoj predugoj haljini, žvaku u ruku, na što je ona, uzevši je, pokušala podijeliti na tri komada da bi mogli i ostali probati. Ta scena je došla kao hladan tuš i povukla za sobom neizbježno razmišljanje o životu i ljepoti koju ne primijetimo I koju uzimamo zdravo za gotovo.

Imala sam jedinstvenu priliku i sreću da vidim mjesta kao s razglednice te upoznam slikare, pisce, fotografe
i doktore s kojima smo proveli 10 nezaboravnih dana. Kao suvenir sam sačuvala “hakuna matata” ( „bez brige“) mantru, svahili fraza koju sam čak imala priliku čuti kao savjet kada sam izgubila pasoš. Ne, Zanzibar se ne može opisati, kao ni osjećaj slobode koji pruža. Ko bi rekao da je za slobodu potrebno samo 6.000 kilometara?