Vedrana Mijić: Stop, kamera, snima se!

I u majskom broju našeg magazina nastavljamo s pričama o (ne)običnim  ženskim zanimanjima. Nakon što je našu ekipu osvojila harizmatična vozačica tramvaja Sadeta Lončarić, sagovornica iz prošlog broja, ovog puta svoju priču ispričala nam je još jedna divna dama, Vedrana Mijić, snimateljica na BHRT-u. Mijić nam je govorila o svojim počecima, izazovima, podršci kolega i velikoj ljubavi prema kameri

Piše: Indira Delić; Foto: Muamer Kolar

Vedrana Mijić već 13 godina je snimateljica na BHRT-u. Na vrata ove medijske kuće zakucala je kako bi dobila šansu da uči, zanimalo ju je nude li kurseve ili obuke za kamermane jer se htjela upoznati s radom televizijskih i filmskih kamera. Svoje dotadašnje znanje, koje je stekla u umjetničkoj školi i akademiji, htjela je nadograditi i na pokretnoj slici.

Crno-bijela fotografija

No, na njeno veliko iznenađenje ekipa s televizije joj je ponudila posao, a kako voli reći sretnim okolnostima slučajno se našla u jednoj od najuzbudljivijih i najdinamičnijih profesija u koju se zaljubila na prvu.

– Posao snimatelja je izuzetno fizički i psihički zahtjevan, morate biti u kondiciji, izdržljivi, kreativni, brzi, koncentrirani i sve to istovremeno, pogotovo kada radite televizijske prenose događaja i manifestacija ili emisija uživo. Morate biti veoma fokusirani, jer ne smijete napraviti nijednu grešku i to obično u svim vremenskim prilikama, na velikoj hladnoći, suncu, kiši, vjetru, u velikim gužvama ili na visinama, izloženi velikoj buci (kao na koncertima), ponekad i po 4-5 sati stajati na jednom mjestu za kamerom. No, bez obzira na uslove, uvijek sam spremna odgovoriti na svaki zadatak dajući sve od sebe jer je to dio ovog zanimanja koje zaista volim – počinje svoju priču Vedrana.

Mijić je od djetinjstva gajila ljubav prema umjetnosti, fotografiji. Odrasla je sa starijim bratom i sestrom umjetnicima, koji su se s entuzijazmom bavili fotografijom, te su sami razvijali crno-bijele fotografije u malom kupatilu njihovog porodičnog stana.

– Kada sam imala šest godina brat mi je konačno dopustio da uđem u njihovu mračnu komoru. Neopisiva ushićenost koju sam tada, kao djevojčica doživjela, gledajući kako se magijom pojavljuje slika na čistom bijelom papiru u razvijaču, ni do danas me nije napustila. Kasnije sam, kada sam se u izbjeglištvu našla u Belgiji, upisala srednju umjetničku školu, smjer fotografija, a potom i umjetničku fotografiju na akademiji u Antwerpenu. Na kraju su me, upravo, ljubav prema fotografiji i znanje koje sam na tom polju stekla prije 13 godina, slučajno doveli na BHRT – prisjetila se snimateljica.

 Ljubav života

Vedrana gaji veliku ljubav prema svom poslu. Posebno je raduje što joj njena profesija pruža brojna putovanja. Ponosna je što je imala priliku upoznati svaki kutak naše zemlje, a odlasci u inostranstvo su, kako voli reći, posebna priča.

– Najljepše što mi se dogodilo je što sam kroz posao upoznala ljubav svog života, mog supruga koji je montažer. Iako ne radimo zajedno toliko često koliko bismo voljeli, međusobno se profesionalno nadopunjavamo, učimo jedno od drugog. Velika mi je podrška jer razumije kako je raditi na televiziji, u poslu koji ne poznaje stalno radno vrijeme, gdje se često radi do kasnih noćnih sati, vikendima, praznicima. Naš sedmogodišnji sin već pokazuje talent za vizuelne umjetnosti. Pravi sjajne fotografije i često zajedno idemo “u fotkanje” po gradu ili u prirodi – kaže ova ponosna mama i supruga.

Kada smo je pitali je li nailazila na predrasude i stereotipe tokom obavljanja posla snimateljice, kazala je da nije. Njene starije kolege snimatelji od početka njenog angažmana bili su veoma susretljivi, te su joj nastojali prenijeti svoje bogato znanje i iskustvo.

– Veoma sam sretna što sam imala priliku učiti od najboljih snimatelja koje je ova država imala. Isto tako, iako smo mi društvo sklono raznim predrasudama, pogotovo prema ženama, moram reći da lično nikada nisam imala neugodno iskustvo na snimanju, iako se ljudi uvijek čude kada me vide za kamerom. Nekad dobace komentar o tome kako nikad nisu vidjeli da žena snima kamerom i slično… Nude se i da mi ponesu opremu jer misle da je teška (što nikad ne dopuštam), kao što i jeste, ali ne toliko da je bilo koja žena s lakoćom ne može nositi samo ako voli ono što radi – kazala je Vedrana.

 Zaboravimo podjelu posla

Na pitanje treba li postojati podjela na muške i ženske poslove, te koju bi profesiju odabrala da nije snimateljica, Vedrana kaže.

– Mislim da bi u ovom  21. stoljeću u kojem živimo podjelu na ženske i muške poslove konačno trebali zauvijek zaboraviti! Da nisam snimateljica, s obzirom na to da je fotografija bila moja prva  ljubav, vjerujem da bih bila fotografkinja.