Svakakvih je ljubavi oko nas. Malih i velikih. Vlastitih i tuđih. Onih ‘za ponijeti’ i onih koje nikad nisu ni znale da su ti bile ljubavi. Uzbudljivih i ravnih, onih koje su oslobađale i onih koje su paralizirale. Od kojih duboko dišeš i znaš da si živ(a) i onih koje ti zaustavljaju dah. Nemirnih, mirnih. Koje brzo zaboravljaš i onih prema kojima mjeriš vrijeme na prije i poslije. Za koje misliš da su bile ljubavi, a nisu. I obratno. Samo je jedno sigurno: nema nevažnih ljubavi. Svaka nas je, ovako ili onako, oblikovala
Piše: Najra Krvavac
Kad napuniš 45 malo ti je i teško pisati o ljubavi. Postoji, bar kod mene, trenutak u kojem su se ljubavi za koje sam mislila da su velike spojile s onim malim, koje sam skoro pa zaboravila. Umjesto da se sjećam svih načina na koje sam voljela, dopustila sam sebi jedan od onih malih luksuza koji dolaze s godinama i danas mi je najtoplije sjećanje na to da sam bila voljena. S jedne strane.
Na drugoj je strani ona jedna ljubav, a svi imamo takvu, koja je bila i ostala najvažnija. Moja najvažnija ljubav ima potpis na mom desnom bedru. Dvije paralelne, izblijedjele linije sam zaradila na nekom davnom, noćnom kupanju s ocem mog sina. Dugo smo eto baš te dvije crte držali početkom ljubavi u kojoj je on željen, čekan, dočekan i voljen. Gotovo tri decenije su prošle od tada: ljubav je promijenila svoju formu i od velike je ljubavi postala vječno, duboko prijateljstvo. Iz prijateljstva se, zapravo, i rodila ta ljubav i prijateljstvo je oduvijek bilo njen važan dio. Kada pogledam iza sebe s odmakom godina, kristalno mi je jasno da se ta dva osjećaja ne mogu raspetljati. Iako smo se poodavno razišli i svako od nas je sagradio novi život, ostali smo povezani važnom sponom – djetetom. Ne znam šta bi bilo da ga nismo imali. Da li bismo, nakon nekog vremena, izblijedjeli kao one dvije crte na bedru? Da li bi mi i tada na ovoj drugoj strani bila baš ta ljubav kao najvažnija? Srećom, nikada neću ni saznati.
Moja me najvažnija ljubav naučila dvjema jednako važnim lekcijama. Molim vas da ovo pažljivo pročitate: lekcijama me nije (nužno i samo) učio čovjek kojeg sam voljela, lekcijama me naučilo to što sam ga voljela. Ljubav je, a ne čovjek, učiteljica. Prva je da ljubav, kada je prava (naročito kada je prava!), nije uvijek ista. Prilagođava se i mijenja, doživljava različite metamorfoze s godinama. Veoma je važno znati i sjetiti se da je, u svim njenim oblicima, treba znati prigrliti. Druga je lekcija baš to: ljubav treba njegovati, pažljivo i obzirno, o njoj treba brinuti i posvetiti joj pažnju. Bez toga, iščeznut će i nestati, bez obzira kolika je i kakva. Prije nekoliko godina ja to nisam znala i učinilo mi se, kada je moja ljubav promijenila oblik, da je nestala. Ostavila sam je tamo gdje sam je i našla i krenula dalje. Danas znam da nisam trebala, ali isto tako znam i da nam se nikada ništa nije dogodilo bez razloga.
Treća i najvažnija lekcija koju sam naučila o ljubavi stigla mi je od vlastitog djeteta. Vlado i ja, naime, dolazimo s dvije različite strane vjere i uvjerenja. Dok sam ja agnostik, on je vjernik, po svom izboru. Često propituje odnose i relacije, i to radi puno temeljitije od mene. Prije nekog vremena smo, po ko zna koji put, razgovarali o ljubavi i on mi je rekao važnu rečenicu o kojoj, evo mjesecima poslije, razmišljam: – Majko, dogma je pogrešna. Kaže i uvjerava da je Bog ljubav. A nije. Ako bolje razmisliš, ljubav je bog i jedino je ona svemoguća.
Ljubav jeste svemoguća.
Hajde da idemo s tim.