“Život se promijeni u danu, satu ili čak u kraćem vremenu. Ljudima se često čini da ne znaju ko su niti šta žele, da život više nema ni smisla ni radosti”
Kao psihologinja i psihoterapeutkinja koja već 20 godina sluša ljudske priče o gubicima, razmišljam uvijek iznova koliko ima snage i potencijala u svakoj osobi, koja, bez obzira na traumatsko iskustvo – koje iz temelja mijenja i život i način gledanja na sve oko sebe, uspije ne samo da prihvati, nego i da pronađe smisao svom životu i budućnosti, te svoja iskustva usmjeri na to da pomogne i drugima koji kroz to prolaze.
Kada se piše o tome, možda izgleda jednostavno, ali iz ugla psihologije i psihoterapije, nauka koje se bave ljudskom dušom i ponašanjem, ali i iz iskustva u radu s ljudima, definitivno nije lako. Iza toga mnogo je ljudske patnje, razočarenja, ogromne tuge, koja nakon gubitka bliske osobe, vlastitog zdravlja ili zdravlja djeteta, kao uragan pogodi ljudske živote i dovede u pitanje sva vjerovanja, stavove, pa i vrijednosti ljudi koji kroz to prolaze.
Život se promijeni u danu, satu ili čak u kraćem vremenu. Ljudima se često čini da ne znaju ko su niti šta žele, da život više nema ni smisla ni radosti. U psihološkom smislu nastaje ogroman šok i mnogo ljudi poriče ili se pravi da se to ne dešava. Imaju osjećaj kao da se radi o nekom drugom, ili kao da sami sebe gledaju u nekom filmu. Teško im je, pa i nemoguće govoriti o tome drugima, ali i sami sebi priznati. Okolina često ne razumije i ne zna kako pomoći članovima porodica ili prijateljima. Neki vrše pritisak, neki se povlače, dok neki izbjegavaju da govore o tome.
Ono što se često ljudi pitaju i sami sebe, ali i na psihoterapiji, jeste šta je ispravno, kako reagirati, kako pomoći sebi ili voljenima. Naravno, jednog i jednostavnog odgovora nema, nego bezbroj različitih odgovora, koliko je i ljudi koji postavljaju to pitanje. Svako će doživjeti i reagirati na svoj način i to treba poštovati i prihvatiti, bez obzira da li je riječ o našim prijateljima, porodici ili klijentima. Nema jednog rješenja i jednog odgovora; nekad treba dosta vremena da ljudi razumiju šta osjećaju, šta mogu i šta žele.
Ono što sigurno ne žele jeste da ih neko sažalijeva ili nameće svoj način nošenja s gubitkom i boli. Iako tuga može biti ogromna i razarajuća – da nam se čini kao da je preplavila čitav život i identitet osobe koja žaluje, znamo da je to faza kroz koju se mora proći i da našim klijentima treba neko ko će s njima stajati na tom mjestu, strpljivo i ne požurujući ih. Na taj način stiču iskustvo da je moguće i najveću bol podijeliti s drugima, a da ti drugi ne brzaju, ne preskaču njihov tempo, da je moguće izdržati frustraciju i vlastitu želju da izađemo iz teških i mučnih priča, gdje se kao ljudi osjećamo potpuno bespomoćno.
Kad govorimo o onome što nas boli, a pri tome osjećamo da nas druga osoba čuje i razumije onako kako nama godi, počinje proces suočavanja i zacjeljivanja koji nije lagan, ne može se ograničiti i nikad ne znamo gdje nas može odvesti. Svjedočila sam sjajnim ljudima i pričama koji su svoju bol i patnju iskoristili da bolje razumiju druge, da dublje shvaćaju svijet i život, da pomognu ljudima sa sličnim pričama i u tome nađu utjehu i smisao. To ne znači da će tuga i traumatsko iskustvo biti zaboravljeno, niti da ta iskustva nisu zauvijek dio njih i njihovog novog identiteta, nego znači da bol i trauma nisu zaustavili život u njima, nisu zaustavili nadu, dobrotu, dijeljenje s drugima.
Ljudima koji su doživjeli gubitak ili neko traumatsko iskustvo može se činiti da je prosto nemoguće riječima opisati kroz šta su zapravo prošli, nemoguće je dočarati i osjećaje i stvari koje su njih i njihove živote promijenili zauvijek. Možda i jeste nemoguće sve to ispričati, možda i jeste nemoguće sve to opisati, kako nešto toliko veliko i značajno predočiti u riječi. Ono što jeste moguće je da postoje ljudi i mjesta na kojima se ljudi koji su doživjeli veliku bol i patnju, a to smo svi mi u nekom periodu života, možemo osjećati da nas razumiju i prihvataju baš onakvi kakvi jesmo, u tom trenutku. Jedan od tih sigurnih mjesta trebala bi biti i psihoterapija – mjesto na kojem terapeut prihvata sve što dođe od klijenta, bez osude i vrednovanja. Nekom će trebati manje, a nekom puno više vremena da nađe svoje mjesto. Neki će se najbolje osjećati s ljudima koji su prošli slično i s kojima puno toga mogu podijeliti.
U psihologiji se to naziva metodom vlastite kože, kada doživimo nešto na svojoj koži i kada nam to može pomoći da razumijemo druge, koji kroz slično prolaze. Kažem može, ali i ne mora, jer i to je individualno i zato je jako važno da ništa ne pretpostavljamo, da se ne pravimo pametni, da uvijek iznova pitamo, da čujemo, ali i slušamo ljude koji nam govore o svojoj boli.
Mnogi članovi porodice ne znaju kako da se postave u kriznom periodu, šta da kažu, šta da urade. Odgovor je veoma jednostavan – pitajte, pitajte i pitajte. Pitajte vaše prijatelje, članove porodica kako se osjećaju, šta im treba, šta žele, šta ne žele. Ako ne žele da pričaju, ako trenutno nemaju snage ni motivacije, ako ne vide svrhu, i to je u redu. Doći će vrijeme i za to. Tako je i za psihoterapiju, osoba mora osjećati da je spremna i željeti to. Niko to ne može umjesto nje, možemo biti podrška ljudima koje volimo, ali ne možemo živjeti niti osjećati umjesto njih. I to nam nekad svima teško pada, voljeti ljude, a osjećati se bespomoćno. Ono što uvijek govorim članovima porodice jeste kako je i to jako značajno – imati nekoga ko nam želi dobro i empatičan je kad nam je teško.
Ljudi koji uspiju prevazići traumu, naći smisao, prihvatiti sebe drugačijeg i novog su ljudi od kojih svi možemo puno naučiti. Ljudi koji nam svjedoče vlastitim životom da je moguće u životu izgubiti puno, ponekad i sve do čega im je stalo, ali nastaviti dalje, pronaći nove vrijednosti, novo poimanje sebe i svijeta. Nije lako, daleko je od toga, ali je moguće, što vidimo i u ovim pričama. HVALA IM PUNO NA TOME!