Rak dojke je najčešći maligni tumor i najčešći uzrok smrti od maligne bolesti u ženskoj populaciji… Jedna od osam žena, u toku životnog vijeka od 80 godina, obolijeva od karcinoma dojke. Ova opaka bolest može početi u mliječnim žlijezdama, mliječnim kanalićima, masnom tkivu ili vezivnom tkivu. Može rasti veoma sporo i metastazirati u ostale dijelove tijela. Ukoliko osjetite promjenu koja nije uobičajena hitno se obratite ljekaru… Ovoga puta o ovoj temi razgovarali smo s doktoricom Unom Delić, specijalistkinjom radiologije, i Silvijom Gambiroža, glavnom sestrom Klinike za onkologiju UKC RS
Una Delić
FOTO: MUAMER KOLAR ZA LADIES IN
Odlazak na redovne ginekološke preglede i mamografije omogućava rano otkrivanje potencijalnih problema
Doktorica Una Delić – završila je Medicinski fakultet u Sarajevu, gdje je i magistrirala. Specijalizirala je radiologiju i bavi se dijagnostikom oboljenja dojke. Educirala se na brojnim kongresima, radionicama. Provela je tri mjeseca u James Graham Cancer centru Univerziteta u Louisvilleu USA – radeći i educirajući se isključivo u dijagnostici dojke. Radila je na KCUS – Klinika za radiologiju, dijagnostiku dojke… Otvorila je Dijagnostički centar za dojku dr. Una Delić.
Doktorica ističe da je karcinom dojke kompleksna bolest i njeni uzroci nisu potpuno razjašnjeni, ali se smatra da u njenom razvoju igraju ulogu kombinacija genetskih, hormonalnih, okolišnih i životnih faktora.
– Dva glavna genetska faktora koji su povezani s povećanim rizikom od razvoja karcinoma dojke su BRCA1 i BRCA2 geni. Osobe koje naslijede mutirane BRCA 1 i 2 gene imaju povećan rizik od razvoja karcinoma dojke. Važno je naglasiti da neće sve pacijentice koje imaju mutaciju nužno i razviti karcinom dojke. Žene koje su izložene visokim razinama estrogena tokom dugog razdoblja, kao što je rana menstruacija, kasna menopauza ili hormonalna terapija, imaju povećan rizik od obolijevanja. Osobe koje imaju pozitivnu familijarnu anamnezu – posebno ženskih članova porodice (tetka, majka, sestra, nana/baka) – spadaju u skupinu s povećanim rizikom. Treba naglasiti i da se rizik povećava s godinama, tako da je neophodno redovne preglede obavljati i nakon 50. godine života, suprotno vjerovanju da preglede s godinama treba prorijediti. Postoji još niz faktora koji vrijede i za druge karcinome, a to su loša ishrana, konzumiranje cigareta i alkohola. Važno je napomenuti da većina žena s faktorima rizika neće razviti karcinom dojke, a mnoge žene – koje razviju karcinom dojke nemaju očigledne faktore rizika. Redovni pregledi, rana dijagnoza i prakticiranje zdravih načina života, uključujući zdravu prehranu i fizička aktivnost, mogu pomoći u smanjenju rizika od karcinoma dojke.
Pitali smo je kakva je svijest stanovnika BiH o karcinomu dojke, te koliko je bitno probuditi svijest kod žena za redovnim ginekološkim pregledima, te pregledima i samopregledima dojke…
– Svijest o karcinomu dojke u Bosni i Hercegovini varira. Iako postoje programi i kampanje usmjerene na edukaciju, mnoge žene još uvijek nisu dovoljno informirane o važnosti redovnih ginekoloških pregleda i samopregleda dojke. Zbog socio-ekonomske situacije i kulturnih faktora, ponekad postoji stigma ili neznanje koje sprečava žene da potraže medicinsku pomoć na vrijeme. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koja nema razvijen nacionalni screening program u prevenciji karcinoma dojke, koji podrazumijeva mamografski pregled jednom godišnje, te ultrazvučni pregledi, kao komplementarnu metodu. U našoj državi se prevencija svodi na individualnu svijest žena i osjećaj odgovornosti prema vlastitom zdravlju Odlazak na redovne ginekološke pregleda i mamografije omogućava rano otkrivanje potencijalnih problema, što povećava šanse za uspješno liječenje. Redovni samopregledi dojke su dodatni alat koji žene mogu koristiti da bi bile proaktivne u vezi sa svojim zdravljem. Nisu zamjena za medicinske preglede, ali su korisni. Kampanje za podizanje svijesti, radionice i informativni materijali mogu značajno pomoći u edukaciji žena o ovoj temi. Probuditi svijest o ovim pitanjima je od vitalnog značaja za smanjenje mortaliteta i morbiditeta povezanih s karcinomom dojke. Ulaganje u edukaciju i preventivne mjere može donijeti dugoročne benefite za javno zdravlje.
Nedostatak jedinstvenog registra oboljelih od raka u Bosni i Hercegovini predstavlja značajan problem.
– Bez centraliziranog registra, teško je dobiti tačne i sveobuhvatne podatke o incidenciji, prevalenciji i smrtnosti od raka. Nedostatak pouzdanih podataka ometa efikasno planiranje i raspodjelu zdravstvenih resursa. Teško je pratiti uspješnost različitih tretmana i intervencija na nacionalnom nivou. Bez detaljnih i tačnih podataka, istraživanja u području onkologije su veoma ograničena. Regionalne razlike u kvaliteti i dostupnosti onkološke skrbi ostaju neotkrivene i neriješene. Uvođenje jedinstvenog registra bio bi ključan korak prema boljem razumijevanju i upravljanju problemom raka u zemlji, i trebao bi biti prioritet za donosioce odluka. Jedinstven registar bi olakšao i put pacijenta od trenutka kad se napipa promjena, dostupnost terapije i uopće pružanje podrške oboljelima kroz brojne projekte. U Sarajevu postoji Udruženje žena oboljelih od karcinoma dojke Renesansa koja pruža značajnu podršku svim pacijenticama, odgovore na pitanja kojih je mnogo. Također treba naglasiti i značaj Think Pink organizacije i njihovu borbu u prevenciji karcinoma dojke kako kroz organiziranje pregleda tako i kroz svakodnevno podizanje svijesti žena o važnosti redovne samokontrole i kontrole kod ljekara – kazala je dr. Una i dodala da je najčešća dilema kod pacijentica je šta uraditi kada se napipa promjena u dojci.
– Potrebno se što prije javiti ljekaru, radi obavljanja ultrazvučnog i mamografskog pregleda. Nije svaka napipana promjena karcinom, ali se isti treba isključiti. Ukoliko je promjena sumnjiva ljekaru koji izvodi pregled, uradit će se biopsija iste, te se dobiti definitivna pato -histološka dijagnoza i ukoliko je potrebno – plan liječenja. Promjene koje nisu suspektne na malignitet će se pratiti ultrazvučnim pregledima u kraćem vremenskom razmaku.
Nakon liječenja raka, nema apsolutne garancije da je osoba potpuno zdrava ili izliječena.
Periodični medicinski pregledi, uključujući mamografiju i druge dijagnostičke testove, preporučuju se za praćenje stanja.
– Ključni parametri na osnovu kojih procjenjujemo uspješnost liječenja su: Vremenski okvir – često se smatra da je petogodišnje razdoblje bez povratka bolesti znak dobrog ishoda; markeri Stadij – kod raka s nižim stadijem, vjerovatnost potpunog izlječenja je veća; fizičko stanje – Odsutnost simptoma i dobar opći zdravstveni status također su pozitivni pokazatelji.
Bh. zdravstveni sistem
– Onkologija u Bosni i Hercegovini ima izazove koji proizlaze iz rascjepkanog zdravstvenog sistema. Varirajući standardi i resursi u različitim dijelovima zemlje vode do nejednakog tretmana i dostupnosti onkološkoj skrbi. Međutim, postoji i nekoliko centara izvrsnosti i timova stručnjaka koji primjenjuju najnovije metode dijagnostike i liječenja. Za budući razvoj, neophodno je raditi na centralizacija resursa, odnosno uspostavljanju nekoliko centara izvrsnosti za onkologiju, koji mogu poboljšati kvalitetu skrbi. Potom, neophodno je obrazovanje i stručno usavršavanje, odnosno kontinuirana edukacija za zdravstvene radnike iz područja onkologije. Neophodno je finansiranje, javno privatna partnerstva i dodatno financiranje iz EU fondova, što može pomoći u nabavci modernije opreme i obuci stručnog kadra. Neophodno je razvijanje jasnih nacionalnih smjernica i protokola za onkološku skrb. Razvoj svijesti pacijenata, te edukacija i podrška u sticanju znanja o smanjenju rizika od raka, zdravom načinu života, ishrane i drugih faktora. Važna tačka je razvoj i primjena skrining dijagnostičkih programa, koji značajno mogu utjecati na ishode liječenja.
Silvija Gambiroža
Foto: Saša Ratković za Ladies In
Onkologija bira ljude
Silvija Gambiroža, glavna sestra Klinike za onkologiju na Univerzitetskom kliničkom centru RS – u Banjoj Luci, govori o svom profesionalnom pozivu, te o specifičnosti njege onkoloških pacijenata…
– Nakon završene osnovne škole, moja dilema oko upisa u srednju školu bila je gimnazija ili medicinska škola… Upisujem medicinsku školu zbog većine, društva – sudbina. Godinu nakon završetka srednje škole, 1996. godine, zapošljavam se na Klinici za onkologiju, značenje klinike, sama patologija mi je bila nepoznata. Počinjem raditi kao smjenska sestra, iste godine upisujem Višu medicinsku školu. U početku nije bilo lako, unutrašnja borba sa samom sobom (težak, kompleksan i stresan posao), s druge strane borba s okolinom. Kada kažete da radite na onkologiji – krenu reakcije: Ja to ne bih mogla/o raditi, preemotivna sam, ne bih imala snage za to. Osjećate se povrijeđeno, ali ubrzo sam postala svjesna da nemam preveliku želju ljude uvjeravati, jer teško je shvatiti to što radimo. Neko mora i to s dosta ljubavi, takta i strpljenja. Veliku ulogu, možda i presudnu, da ostanem raditi na klinici za onkologiju je radni kolektiv i dobri međuljudski odnosi. Krajem septembra, punim 27 godina radnog staža na istoj klinici, upravo to govori koliko je za mene ovaj poziv važan. Prošla sam sve nivoe sestrinstva (smjenski rad, nadzorna sestra), a trenutno sam na poziciji glavne sestre klinike.
S obzirom na težinu posla, koji obavljate, šta Vas je motiviralo da toliko dugo ostanete na toj poziciji…
– Bilo je svega. Kažu da onkologija bira ljude. U jednom periodu radnog vijeka bila sam u stanju, umjetnici to zovu životna katarza, po meni je to bila kancerofobija, stanje koje nikome ne bih poželjela (strah, panika, izolacija). Taj period je bio presudan – kako na privatnom, a tako i profesionalnom putu. U razgovoru sa stručnim licima (psiholozi, psihijatri) svi su bili istog mišljenja – u koliko promijenim posao, moram naći onaj koji će me u potpunosti ispuniti. Ostajem na onkologiji, ubrzo nakon toga moji najbliži (brat, mama i tata) se suočavaju s dijagnozom karcinoma. Sve su to bili problemi koje smo riješili na vrijeme. Prvo što sam pomislila – nisam ja bez razloga na onkologiji. Mislim da mogu još mnogo da dam i uradim za onkologiju.
Kakav je položaj medicinskih sestara danas?
– Nije lak. Sestre su najbrojnija grupacija u zdravstvu. Nose veliku odgovornost, ali naspram posla koji obavljaju, nažalost, ne zauzimaju položaj u društvu koji zaslužuju. Potrebno je uložiti dodatne napore u jačanju struke kako bi sestre bile što educiranije, kako bi mogle odgovoriti svim zahtjevima liječenja i zdravstvene njege koje taži od nas društvo. Kao otežavajuću okolnost u radu sestara navela bih ograničene resurse (nedostatak sestara) na tržištu rada.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Teško ga je opisati i isplanirati. Nijedan radni dan nije isti. Radno vrijeme je od 7-15 sati. Zbog prirode mog posla ne mogu reći da se moj radni dan završava u 15, dostupna sam mojim kolegama 24 sata. Prije nego što odem na ljekarski sastanak na raspolaganju sam medicinskim sestrama i tehničarima koji izlaze iz smjene. Kako sam uključena u sve segmente organizacije klinike – dobar dio dana odlazi na organizaciju rada i koordinaciju. Klinika za onkologiju ima tri organizacione jedinice i ukupno 90 zaposlenih radnika. Uz fizički rad, tu su mnogobrojni telefonski razgovori (pacijentima i njihovim porodicama, zdravstvenim radnicima i saradnicima sa drugih klinika i ustanova). Sve što se na klinici dešava – bilo da se radi o nedostatku lijekova, potrošnog materija, kvara inventara, problema sa informacionom sistemu, prva adresa je glavna sestra. Tu je i administrativni dio posla koji nam nažalost oduzima dosta vremena, kojeg bi trebali iskoristiti za pacijenta i edukaciju mladog kadra.
Kakva je svijest stanovnika BiH o karcinomu dojke? Koliko je bitno probuditi svijest kod žena za redovnim ginekološkim pregledima, te pregledima i samopregledima dojke?
– Bolja u odnosu na raniji period, ali je nedovoljna. Sve dok u praksi imamo veliki procenat uznapredovalih karcinoma dojke, ne radimo dovoljno dobro, pri tome mislim na kompletan sistem. Prevencija je ključna stvar (samopregledi dojke, redovni ginekološki pregledi, UZV dojki i mamografija). Nacionalni preventivni program, medijske kampanje i Udruženja pacijenata.
Medicinske sestre su uglavnom najbliže pacijentima, šta Vas pacijentice najčešće pitaju…
– Koju terapiju ću primati, u kojim intervalima i koliko dugo? Kako se trebam hraniti? Šta mogu očekivati i kako da se ponašam za vrijeme liječenja hemoterapijom? Može li liječenje uticati na plodnost? Šta da uzimam od suplemenata za imunitet? Koja su mi ograničenja u svakodnevnom životu? Hoće li mi opasti kosi, kad će početi rasti itd…
Da ponovo birate zanimanje, da li biste odabrali ovaj poziv i šta biste poručili mladim – koji žele slijediti Vaš poziv?
– Ne bih ja puno mijenjala. I danas, nakon toliko godina radnog staža, učim, educiram se i profesionalno usavršavam. Sestrinstvo je moralna, praktična i kreativna djelatnost. Profesija koja vas čini boljim ljudima. Sestrinstvo se u svijetu počinje shvatati kao disciplina – koja ima prepoznatljiv program djelovanja i koja je neovisna od drugih disciplina.
Budite hrabri, ulažite u sebe, znanje vam niko ne može uzeti.