Red smijeha, red ljekovitih razgovora i šetnje po šumi

Razmišljala sam o tome kako sam na tom mjestu zaštićena od svega ljubavlju i pažnjom, mojom prema njima i njihovom prema meni“

Piše: Najra Krvavac

Te još ću ovo odraditi, te ne mogu sad – jer sam prehlađena, te vidi vremena očajnog i cvrc, opet prošlo nekoliko mjeseci između dva odlaska na Korčulu. Ali, zato kad sam otišla… Znate one male školjkice, zalijepljene na stijene tamo gdje su one uronjene u more? Priljepkom ih zovu. Eh, tako i ja kad se konačno dočepam otoka. Nema sile nebeske da me odvoji od njega osim, gluho bilo, nožem. Mjesec skoro zaglavila. Da je bilo po mojima, ne bih ni do juna nazad. Nemoj sad Uskrs će, nemoj tad rođendani su, nemoj do ove ili one fešte. A ja lako povodljiva, nikakav karakter.

Prvi vikend smo moja M. i ja imale dejt na Danima stonskih kamenica u majušnoj Brijesti ispod golemoga Pelješkog mosta. M. ima 70 i kusur i više energije nego četiri dvadesetogodišnjakinje zajedno. Volim je načisto.

Dođi do podne! Svratit ću u Muzej vina i uzet nan šampanj. Ko je vidija ist kamenice bez šampanje?

Onda smo moja M., njena prijateljica i ja sjedile na šentadi uz more s pladnjem od 60 kamenica između nas, friškim hljebom i dvije boce šampanjca. M., jer je mega carica i direktorica hedonizma, za takve prilike ima vlastitu, rozu putnu čašu za vino. Sva slatka, u farmerkama i s ružem koji ni kamenice ne mogu skinuti, pričala mi je kako je u mladosti znala i po stotinu školjki pojesti dok kažeš keks. Kamenice su bile slane kao obećanje ljeta, šampanjac osvježavao svaku ćeliju mog napaćenog kontinentalnog mozga, Sunce milostivo, a njih dvije sve što želim mojoj Uni i sebi kad nagazimo sedamdesetu. Duhovite, suze su mi frcale dok sam ih slušala.

Vikend nakon toga mi je došlo i dijete. Otrgnuo dva dana od posla, sjeo u auto i stigao materi. Jednu večer smo proveli u konobi na roštilju s familijom i ekipom. Ako nikada niste sjedili na kominu s nekoliko Dalmatinaca, pa vi uopće ne znate šta su decibeli. Još sam nagluha. U povratku kući smo nas dvoje još malo posjedili za stolom, pili pivo i tračali pošten svijet. Ako bih nekome trebala opisati čistu sreću, onda bi to bilo baš tako: u kućici za stolom, s pivom, smijući se s Jedincem.

Treći smo vikend proveli gosteći se na porodičnom uskršnjem ručku kod B.

Prva je službena kćerka M., a ja sam nezvanična, jer sam se ugurala na to mjesto. Kuharica Michelin kategorije, njeni ručkovi su nešto između raja kako ga ja zamišljam i najfinijeg zamislivog restorana. Oblizivali smo brke i pili vino mog nećaka, vinara, i bila sam silno ponosna na njega. Na sve nas, zapravo. Ljubav, njena esencija, je lebdjela nad tim stolom.

Između toga moji A., M. i sva djeca. Red smijeha, red ljekovitih razgovora i šetnje po šumi s djecom i psima. Razmišljala sam o tome kako sam na tom mjestu zaštićena od svega ljubavlju i pažnjom, mojom prema njima i njihovom prema meni. Između svega ovoga sam ustajala u četiri ujutro da bih završila sve svoje poslove koje sam dovukla na otok i pisala po 15 sati. Samo što, za razliku od sjedenja u Sarajevu i istog takvog tempa, tamo umor liječim morem i šumom, pa regeneracija ide nekako brže. Mogla bih, da vam pravo kažem, tako cijeli život. Kao što, sve su prilike, i hoću. Bar tako tvrdi astrolog, simpatičan lik sa stančićem kraj crkvice Sv. Justine i nekim fenomenalnim džinom kojeg sam, skupa s ostalim dragim drugaricama i drugovima, uspjela ugurati u ovaj otočki mjesec dana.

A,  ko sam, molim vas, ja pa da ne vjerujem zvijezdama?