Pet „zlatnih“ dama: Izumiteljice koje su izdali muškarci

Svi znamo za imena kao što su Thomas Edison i Alexander Graham Bell, ali šta je sa svim ženama izumiteljima čija otkrića svakodnevno koristimo? Znate li da su upravo žene izumile brisače vjetrobrana, prvi kompjuterski program, splavove za spašavanje, požarne puteve, papirnate vrećice i pored hiljade ostalih izuma, najdraže nam čokoladne kolačiće.

Žene čiji su izumi promijenili svijet rijetko su za iste preuzimale zasluge. Tužna je istina da živimo u svijetu u kojem se muškarci poštuju na osnovu njihovih postignuća, dok se žene za iste rutinski koriste.

HEDY LAMARR

\"\"

Hedy Lamarr, nekada zvana \”najljepšom ženom svijeta\”, bila je usamljena filmska zvijezda koja je pobjegla iz Austrije u SAD tokom Drugog svjetskog rata. Bila je toliko usamljena, da je sama provodila večeri, okružena inžinjerskim knjigama, izrađujući različite predmete – od kutije za tkaninu do saobraćajnih znakova.

Njen izum bio je „sistem za zaštitu komunikacije pomoću mijenjanja frekvencija“ koji je izmislila tokom Drugog svjetskog rata kako bi pomogla američkoj mornarici, koja se i danas koristi u tehnologiji bežičnih komunikacija kao što su Bluetooth, GPS i Wi-Fi.

Njen frekvencijski sistem pomogao je pobijediti Americi u ratu, ali kada se pokušala približiti američkoj vladi svojim idejama, ostala je zatečena, jer su joj rekli da prekine njeno \”glupo izmišljanje\” i umjesto toga iskoristi svoju ljepotu kako bi prikupila novac za rat. Potpisala je svoj ugovor o patentu s vladom bez ikakvog novca. Odmah nakon što je to učinila, drugi su uzeli ideje i potrčali s njima, preuzimajući ih u punoj snazi.

Trebalo joj je 50 godina da konačno dobije priznanje koje joj je zaslužila, ali unatoč tome svi su uvijek u prvi plan stavljali njenu ljepotu, spominjući njen, za nas veoma bitan izum – samo u prolazu.

ELIZABETH MAGIE

\"\"

Za razliku od većine žena iz njenog doba, Elizabeth Magie je izdržavala samu sebe i nije se udavala sve do 44 godine. Radila je razne poslove i provodila svoje slobodno vrijeme u izvedbi stand-up komedija i stvarajući društvenu igru koja je bila izraz njenih čvrsto čuvanih političkih uvjerenja.

Bila je u tridesetima kada je 1903. godine podnijela patent za svoju igru, nakon godina razvoja i revizije. U to je vrijeme predstavljala manje od 1 posto svih podnositelja prijave patenata koji su bili žene. (Elizabeth se također bavila inžinjeringom, u dvadesetima je izumila gadget koji je omogućio da papir lakše prođe kroz pisaće mašine).

\"\"

Godine 1904. počela je proizvodnju društvene igre, koju je nazvala „Landlords“ kao kritiku kapitalizma i zemljišnog monopolizma. Ona je stvorila dva pravila za svoju igru: antimonopolističku skupinu u kojoj su svi bili nagrađeni kada je bogatstvo stvoreno, i suprotno tome, monopolist postavljen u kojem je cilj bio stvoriti monopole i uništiti protivnike. Njen dualistički pristup bio je alat za poučavanje koji je pokazivao da je prvi skup pravila bio moralno superioran.

Ironičnim preokretom, Charles Darrow ukrao je ideju od nje i prodao ga izdavačkoj kući „Parker Brothers“ pod nama odlično poznatim imenom:  „Monopoly“. Dobio je sve što nije zaslužio, ali sada znamo da su sve naše „porodične svađe“ igrajući ovu genijalnu igru postojale zahvaljujući Elizabeth Magie. Kompletna izmišljena priča, koja se desetljećima ponavlja i ulazi u kutiju igre, jeste da je nezaposleni čovjek zvan Charles Darrow izumio igru 1930-ih godina. Prodao je i postao milijunaš, a spasila ga je sama njegova inovativnost i saradnja sa „Parker Brothers“ izdavačima. To je sjajna priča o američkom snu – osim što to nije istina.

Kad su shvatili da će igra biti uspjeh, čelnici iz „Parker Brothers“ uvjerili su Elizabeth da prihvati 500 dolara za patent  „Monopoly“ i dvije druge igre koje je stvorila, bez autorskih naknada. Nije imala pojma da su drugim muškim izumiteljima platili mnogo više za njihove izume, niti da će „Parker Brothers“ učiniti sve kako bi njeno ime bilo obrisano iz historije.

LILLIAN GILBRETH

\"\"

Lillian Gilbreth poznata je  po mnogim stvarima, ali možda najviše od svega kao jedna od prvih žena koje su uspjele „imati sve“ – misleći na karijeru i dvanaestero djece. Upravo ovoj sposobnoj ženi se moramo zahvaliti za izume poput papučice za stopalo na kanti za smeće i frižidera. Vjerujemo da je njenoj volji da sve učini lakšim i praktičnijim doprinijelo njeno dvanaestero djece. Ona i njen muž napisali su nekoliko knjiga zajedno (pretpostavljamo da je većinu pisala ona), međutim, Lillian nikada nije bila imenovana kao koautor, jer su izdavači bili zabrinuti zbog kredibiliteta knjiga ako bi se saznalo da je jedan od autora žena. Tužno, unatoč činjenici da je Lillian imala doktorat, a da njen suprug Frank nije ni pohađao fakultet.

Kad joj je suprug umro od srčanog udara u dobi od 56 godina, postala je samohrana majka. Njen pokušaj da započne sa savjetničkom djelatnošću firmi bio je ugrožen, budući da su neke firme odbile poslovati sa ženom. Unatoč poteškoćama, Lillian nije bila obeshrabrena, nastavila je dalje i postala vrlo uspješna.

Lillian nije bila samo izumiteljica već i psihologinja, savjetnica za menadžment, poznata kao \’Majka modernog menadžmenta\’ te prva profesorica u Purdueovoj inžinjerskoj školi. Tokom svog života, ova sjajna žena dobila je mnoge nagrade i počasti. Bila je prva žena članica Društva industrijskih inženjera, američkog psihološkog društva, prva žena koja je primila Hooverovu medalju za uglednu javnu službu od strane inženjera i bila je prva žena psihologinja u čiju je čast SAD izdao poštanske marke.

MARGARET KNIGHT

\"\"

Volite šoping? Onda biste trebali zahvaliti Margaret Knight za sve šoping torbe koje svakodnevne koristite. U njeno vrijeme, papirne vrećice su bile oblikovane poput omotnica. Sve dok Margaret Knight nije odlučila da bi voljela vrećicu s ravnim dnom i redizajnirala ih. Kad je shvatila da je takva ručna torba bila teška, nastavila je s izmišljanjem prvog stroja za izradu papirnih vrećica.

Nakon što je ostvarila svoju zamisao, stvorila stroj i torbe, demonstrirala je finalne proizvode prijatelju i kolegi inžinjeru Charlesu Ananu. Brzo je ukrao sve njene ideje i planove, i podnio patent, pretvarajući se da je izumitelj. Za njegov postupak nije znala dok nije pokušala podnijeti patent koji je bio odbijen. Tužila ga je i izašla kao pobjednica (početne bilješke koje je godinama čuvala doprinijele su tome).

New York Times, 19. oktobra 1913. godine objavljuje:

„Margaret Knight, u dobi od sedamdeset godina, radi dvadeset sati dnevno na svom 89. izumu.“ Kako inspirativno!

ROSALIND FRANKLIN

\"\"

Ako ste obraćali pažnju na času biologije u svojoj srednjoj školi, vjerojatno se sjećate imena „Watson“ i „Crick“. Oni su osvojili Nobelovu nagradu u medicini 1962. godine za modeliranje strukture molekule DNK. Stvar je u tome što su ovo otkriće ukrali od žene po imenu Rosalind Franklin.

Njeni saradnici bili su muškarci kojima je ona, zbog svojih sposobnosti, stajala na putu. Bili su mišljenja da žene trebaju biti pomoćnice, a ne naučnice. U tim vremenima ženama nije bilo dopušteno boraviti u kafeteriji, jer je to bilo isključivo mjesto za zabavu muškaraca, te su morale napustiti zgradu tokom ručka. Upravo u to vrijeme, kada je Rosalind napustila zgradu, Watson i Crick su ukrali njene bilješke i preuzeli zasluge za njeno otkriće.

Obeshrabrena, potpisala je svoja prava kako bi nastavila raditi na DNK, potom se preselila u drugi grad ostavljajući tu izdaju iza sebe. Do trenutka kada je napisan \”The Double Helix\”, gdje je Rosalind Franklin prikazana gotovo kao negativac u knjizi. Watson je opisuje kao \”ratobornu, emocionalnu ženu koja ne može interpretirati svoje podatke\”.

Iako je nastavila s veoma važnim otkrićima o virusima koji su postavili temelje moderne virologije, samo je proteklih deset godina doprinos Rosalind Franklin priznat i cijenjen. Danas postoje mnoge nove ustanove, stipendije i potpore za istraživanje – posebno one za žene – nazvane u njenu čast – „Rosalind Franklin“.