- Socijalna inkluzija nije samo pravni akt nego i povjerenje i empatija cijelog društva koja garantuje iste startne pozicije za sve ljude – istakla je korisnica usluga u mentalnom zdravlju, Svjetlana Opačić, nakon projekcije dokumentarnog filma “Susjedi“ koja je održana danas u kinu Meeting point u organizaciji Saveza SUMERO i Fonda Otvoreno društvo BiH.
Ovaj promatrački dokumentarac predstavio je priču o ljudima s psihičkim poteškoćama koji su napustili institucije nakon desetljeća provedenih u izolaciji u pokušaju obnavljanja svojih raspadnutih života, a film je na ovogodišnjem ZagrebDox film festivalu osvojio nagradu publike. U diskusiji nakon projekcije, osim autora filma Tomislava Žaje učestvovali su i osobe “sa iskustvom“ življenja s izazovima mentalnog zdravlja, predstavnici nadležnih institucija, centara i zavoda, nevladinih organizacija te studenti i učenici.
- Film prikazuje da je najbolji dio života ljudi sa psihičkim smetnjama to da ne budu u institucijama – naglasio je Amar Pašić, osoba sa iskustvom življenja sa izazovima mentalnog zdravlja.
- Nakon mog istraživanja i rada shvatio sam da se radi o običnim ljudima koji imaju probleme kao i svi drugi ljudi. Uspjeh države se ne mjeri visinom BDP-a nego zadovoljstvom najslabijeg člana društva i zbog toga naša društva mogu postati društva za sve kada i ovim osobama pruže jednaku priliku. Nadam se da će to shvatiti i svi oni koji pogledaju film – istakao je autor filma Tomislav Žaja te dodao da se projekcije u regionu održavaju u okviru programa Dox for Change i da se nada da će one dovesti do pozitivnih promjena u društvu.
Dr. Halima Hadžikapetanović iz Centra za mentalno zdravlje Zenica navela je da je deinstitucionalizacija osoba sa mentalnim poteškoćama njen san.
- Sve neprocesuirane traume prijete da jednog dana prerastu u jednu psihičku teškoću. Mi smo društvo kojem nedostaje empatije i zbog toga je vrlo važno znati da ove osobe nisu opasne i da posjeduju radne i sve druge sposobnosti – kazala je Hadžikapetanović te dodala da trenutno širom BiH postoji skoro 80 centara za mentalno zdravlje gdje se zajedno sa osobama koje su u potrebi, kreira plan i program njihovog oporavka.
Uprkos pozitivnim promjenama poput usvajanja UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je pravno obavezujuća za države potpisnice, progresivnih nacionalnih politika i postojanja kvalitetnih usluge u zajednici, u većem broju zemalja milioni osoba s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama još uvijek se susreću sa marginalizacijom i socijalnom isključenošću. Mnogi su isključeni iz obrazovanja, zapošljavanja, zdravstvene zaštite i pristojnog mjesta za stanovanje te ne mogu ostvariti svoje osnovno pravo na posao, brak ili glasanje što rezultira doživotnom zavisnosti, siromaštvom i lošom kvalitetom života.