Od uspomena se živi, ne od para

„Shvatila sam jednu suštu istinu – sve što zaradim, sve ću potrošiti. Koliko god da je u pitanju – marka ili milion. Svejedno je“  

Piše: Enisa Selmanović – Salkić

Ja ne znam upravljati finansijama. Narodski rečeno, ne znam s parama. Ne znaju ni pare sa mnom, jer se ne zadržavamo dugo zajedno. Nije da sam neki uživalac šopinga, čak naprotiv – hejter sam i to pravi.

Ali, para nema. Kako – ja to ne znam. Kako mi stignu u ruke, ne stignemo se dobro ni upoznati, a već smo se rastali. Kao neka tragična ljubav.

Nije mali broj slučajeva kada sam doživjela pravi blam, jer sam mislila da imam nešto u novčaniku, a nisam imala. Da, još i umišljam.

Evo prije koji dan, provela sam sat vremena uvjeravajući čovjeka koji ne pije kafu, da popijemo kafu s aparata. Znate onaj u koji se ubace kovanice i izađe kafa koja je neki daleki rođak prave kafe, ali kad nema bolje može i to. Uglavnom, bila sam veoma naporna i čovjek je pristao. Vjerovatno samo da me više ne sluša. Ambiciozno dohvatim novčanik, u njemu nema para. Nikakvih, a posebno ne ta jedna kovanica koja mi je trebala za naše dvije kafe. Na svu sreću, čovjek me zna godinama, pa nije ni trepnuo nego je izvadio pare i otišli smo na kafu.

Drugi put sam prekucala kada osim što nisam imala keša (kojeg uglavnom i nemam) – nisam imala ni na kartici. Pa sam od svega što sam kupila mogla uzeti samo pavlaku. Bilo je za pavlaku. Nudila sam se da sve vratim na svoje mjesto, ali nisu prihvatili. Insistirali su da odem. Doduše, ovo je bilo prije nekoliko godina i od tada sam se malo popravila. Jer neke blamaže ostavljaju duboke rane na duši.

Okruženje mi je krajnje poticajno. Jer očigledno i živim i družim se s ljudima koji ne znaju sa parama. I oni imaju sijaset raznih blamaža u kojima sam, uglavnom, redovno aktivni učesnik. Normalni ljudi iz svojih iskustava uče, ali mi ne. Mi to prepričavamo kao zgode i nezgode kojima se grohotom smijemo. To su nam neke uspomene. Ustvari, to su nam super uspomene. I niko nikoga ne gleda ispod oka ili u nekom negativnom kontekstu. Svi smo u tome i svima nam je to OK. Prihvaćen način života.

Davno sam shvatila da ne znam s parama. Još pradavno kada samo pčela dobivati prve džeparce. Mama i tata su mi na početku davali da mi bude više dana, tipa za cijelu tu sedmicu. Onda su shvatili da ja već prvi dan sve te pare potrošim. U blizini škole je bila slastičarna, u koju odem i povedem raju i svi jedemo sladoled dok nam ne pozli. Ili dok ima para. Ostatak sedmice ili ne jedem ili neko časti. Dobro, bili smo mali i šta smo mi znali. Ali, danas ne pamtim koliko sam džeparca dobivala, nego kako nam je bilo super kad smo jeli taj silni sladoled. I kako smo se super osjećali. Bezbrižno jedemo sladoled, smijemo se i uživamo bez razmišljanja o posljedicama ili šta će biti sutra. Samo uživamo  u tom trenutku.

Kasnije, kada sam bila malo odraslija i očekivalo bi se pametnija, ne da nisam naučila sa parama – nego sam našla istomišljenike. U srednjoj školi, svi smo dobivali pare za kupone za prevoz. Prvo što je bilo da uradimo kad svi dobijemo pare, da ih skupimo na gomili  i onda trošimo. Ne na kupon, naravno. U javnom prevozu smo se švercali, nadmudrivali se s revizorima ili bježali od njih. Od tog perioda mrzim teget boju (revizorska boja) i imam tonu uspomena koje me uvijek nasmiju. Kako smo onda pobjegle iz tramvaja, kako smo iscenirali padanje u nesvijest u autobusu i slične marifetluke. Ne sjećam se koliko je kupon koštao ni koliko smo nas tri imale para od tih kupona, ali sjećam se kako smo se smijale u tim bježanijama ili kako smo se super dužile na beskrajnim kafama u Ćumezu. Živjele samo u tom trenutku, bez brige o posljedicama ili šta će biti sutra.

Na fakultetu se nije mnogo toga promijenilo. Osim što sam imala jednog prijatelja koji je uvijek bio odgovoran. I zgražavao se nad mojim ishitrenim odlukama, akutnoj besparici izazvanoj mojim propuhom u glavi, ali bio sa mnom i insistirao da bude moralna vertikala. Niti je on popravio mene, niti sam ja pokvarila njega – ali, slagali smo se. I danas se družimo. I danas smo isti kao što smo bili. Ja njemu govorim kako ću doći kod njega na kurs za upravljanje parama, on meni govori kako nema koristi.

Jedna stvar se ipak jeste promijenila. Nisam naučila s parama, ali sam postala odgovornija. Znam za šta ih moram imati i to se ne dira ni po koju cijenu. Ono što ostane poslije tog moranja ulažem u uspomene. Ili druženje s prijateljima – pa nas kafane znaju i s radošću pamte. A, i  mi njih. Ili za druženje sa porodicom – pa svako malo negdje zbrišemo. Nikakva egzotika, Parizi i Londoni. Nego ovdje negdje, u blizini, ali zbrišemo dva dana. Pa malo odmorimo, družimo se i opuštamo. I smijemo se, puno se smijemo.

Shvatila sam jednu suštu istinu – sve što zaradim, sve ću potrošiti. Koliko god da je u pitanju – marka ili milion. Svejedno je.

E, kad već ne mogu da se saulišem i ne znam na šta mi pare odu (samo ih nema), onda sam odlučila da bar za dio para znam da sam ih investirala u uspomene. I onda se sjetim kako smo prije nekoliko godina bili negdje i super nam je bilo. Ne sjećam se koliko je koštalo ni koliko sam tada zarađivala. Ali, se sjećam da nam je bilo super. Ili kako smo svi negdje izašli i plesali toliko da smo cipele donijeli u rukama kada smo stigli kući u zoru. Ne sjećam se koliko je koštalo, ali se sjećam kako nam je bilo super i kako smo se smijali. I plesali kao da sutra ne postoji. Uživali u trenutku.

I dalje ne znam s parama, i dalje mi se dobar dio izvuče u ne znam ni ja šta i ne znam ni ja gdje. Ali, bar sam naučila da čuvam ono za šta se mora i da odvojim za ono od čega se živi.

Jer od uspomena se živi, ne od para.

Enisa Selmanović-Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.