Proteklih sam 14 dana shvatila kako stvari uzimam zdravo za gotovo. Treba ti svjetlo? Pritisni prekidač. Treba ti internet? Pritisni prekidač. Treba ti večera? Pritisni prekidač. Trebaju ti prijatelji? Pritisni prekidač. Treba ti zabava? Pritisni prekidač. Treba ti ljubav? E cvrc
Piše: Najra Krvavac
Ovo vam pišem gledajući na akvatorij između Pelješca i Korčule iz kamene kućice u masliniku, sa psom pored nogu i čašom bijelog Grka, autohtonog korčulanskog vina. Osim što cvrčci cvrče i maestral valja zrak između prozora i vrata, ne čuje se ništa drugo. Prvi komšija je na nekih 20 minuta hoda, a Lumbarda na upola manje, ali vožnje. More se zrcali dolje, a nebo plavi gore, tik iznad (zelenog) dovratka. Zrak miriše na ranu jesen, rogač i smiraj.
Ovaj bi opis bio silno zločest kada biste ga odmah sada pročitali, sjedeći negdje na kontinentu na oblačan ili, gluho bilo, kišni dan. No, kako ćemo i vi i ja ovo čitati prvih dana oktobra, nije. Ja ću biti jednako žalosna kao i vi dok budem čitala.
Ove sam godine sebi priuštila (čak!) dvije sedmice onoga što se u turističkim katalozima zove robinzonskim odmorom. Suštinski, radi se o tome da sam usred (da ne psujem sad) ničega i da osim pogleda, pristojnog madraca i četiri čvrsta zida, imam malo šta od onoga što smatramo civilizacijskim blagodatima. Struju imam ljubaznošću Sunca i marljivih solarnih ploča, da bih došla do prve pristojne prodavnice ili restorana moram pješačiti (najmanje) 40 minuta. Kuća u kojoj sam ima dvije prostorije, od čega je jedna toalet, a druga sve ostalo. Da bih bila sigurna da ću, recimo, napuniti laptop i napisati kolumnu, na oblačan dan moram ugasiti sva svjetla i bojler. Kuham na plin ili vatru, čitam samo na dnevnom svjetlu. Tuširam se na terasi na kojoj se, prsa o prsa, borim i s najezdom osa. Usput, za sada ose vode 2:0 na domaćem terenu.
Zvuči vam spartanski? Bingo! Jeste spartanski. Ali na, ne mogu vam ovo dovoljno naglasiti, fenomenalan način.
Proteklih sam 14 dana shvatila kako stvari uzimam zdravo za gotovo. Treba ti svjetlo? Pritisni prekidač. Treba ti Internet? Pritisni prekidač. Treba ti večera? Pritisni prekidač. Trebaju ti prijatelji? Pritisni prekidač. Treba ti zabava? Pritisni prekidač. Treba ti ljubav?
E cvrc.
Ne ide to tako, pritiskom na prekidač. Prečesto to zaboravljamo. Da bismo dobili jedno, najčešće moramo uštedjeti na nečem drugom. Treba ti zabava? Ugasi društvene mreže i pogledaj u sebe, pregršt je zabavnog tu. Treba ti ljubav? Prijatelji? Uštedi na konformizmu, sujeti i egu.
U gadnom vremenu živimo, onom koje pritiskom na prekidač rješava stvari, bez našeg angažmana. Volite li nekoga, bilo bi sjajno da mu/joj/im to i kažete. Trebate li prijatelje, jako je važno da im zauzvrat date vaše prijateljstvo: ono koje iziskuje vaše fizičko prisustvo, a ne prekidače. Želite li uživati u sebi, jedinom resursu koji zbilja posjedujete, morate se pogledati. Sreća ne dolazi kao opcija koju dobijate dodirom ekrana. Nju, ipak, morate iz sebe izvući.
Kada budete planirali naredni godišnji odmor, voljela bih da – makar kao ideju – razmotrite i ovaj robinzonski. Koji vam, sve su prilike, neće posve napuniti litijske baterije, ali vas uvjeravam: hoće one koje vam trebaju da pregurate ostatak (kontinentalne) godine.
Jesen ide, dunjo moja. Misli malo i na sebe.
Ovaj bi opis bio silno zločest kada biste ga odmah sada pročitali, sjedeći negdje na kontinentu na oblačan ili, gluho bilo, kišni dan. No, kako ćemo i vi i ja ovo čitati prvih dana oktobra, nije. Ja ću biti jednako žalosna kao i vi dok budem čitala.
Ove sam godine sebi priuštila (čak!) dvije sedmice onoga što se u turističkim katalozima zove robinzonskim odmorom. Suštinski, radi se o tome da sam usred (da ne psujem sad) ničega i da osim pogleda, pristojnog madraca i četiri čvrsta zida, imam malo šta od onoga što smatramo civilizacijskim blagodatima. Struju imam ljubaznošću Sunca i marljivih solarnih ploča, da bih došla do prve pristojne prodavnice ili restorana moram pješačiti (najmanje) 40 minuta. Kuća u kojoj sam ima dvije prostorije, od čega je jedna toalet, a druga sve ostalo. Da bih bila sigurna da ću, recimo, napuniti laptop i napisati kolumnu, na oblačan dan moram ugasiti sva svjetla i bojler. Kuham na plin ili vatru, čitam samo na dnevnom svjetlu. Tuširam se na terasi na kojoj se, prsa o prsa, borim i s najezdom osa. Usput, za sada ose vode 2:0 na domaćem terenu.
Zvuči vam spartanski? Bingo! Jeste spartanski. Ali na, ne mogu vam ovo dovoljno naglasiti, fenomenalan način.
Proteklih sam 14 dana shvatila kako stvari uzimam zdravo za gotovo. Treba ti svjetlo? Pritisni prekidač. Treba ti Internet? Pritisni prekidač. Treba ti večera? Pritisni prekidač. Trebaju ti prijatelji? Pritisni prekidač. Treba ti zabava? Pritisni prekidač. Treba ti ljubav?
E cvrc.
Ne ide to tako, pritiskom na prekidač. Prečesto to zaboravljamo. Da bismo dobili jedno, najčešće moramo uštedjeti na nečem drugom. Treba ti zabava? Ugasi društvene mreže i pogledaj u sebe, pregršt je zabavnog tu. Treba ti ljubav? Prijatelji? Uštedi na konformizmu, sujeti i egu.
U gadnom vremenu živimo, onom koje pritiskom na prekidač rješava stvari, bez našeg angažmana. Volite li nekoga, bilo bi sjajno da mu/joj/im to i kažete. Trebate li prijatelje, jako je važno da im zauzvrat date vaše prijateljstvo: ono koje iziskuje vaše fizičko prisustvo, a ne prekidače. Želite li uživati u sebi, jedinom resursu koji zbilja posjedujete, morate se pogledati. Sreća ne dolazi kao opcija koju dobijate dodirom ekrana. Nju, ipak, morate iz sebe izvući.
Kada budete planirali naredni godišnji odmor, voljela bih da – makar kao ideju – razmotrite i ovaj robinzonski. Koji vam, sve su prilike, neće posve napuniti litijske baterije, ali vas uvjeravam: hoće one koje vam trebaju da pregurate ostatak (kontinentalne) godine.
Jesen ide, dunjo moja. Misli malo i na sebe.