Nikola Vučić: Nasljednik novinarskih doajena

Nikola Vučić, producent i reporter na N1, prepoznatljivo je TV lice – s bogatim novinarskim iskustvom. Kako tvrde mnogi znalci sedme sile, Vučić, s obzirom na urođeni talenat, fonični glas, obrazovanje, naučno-istraživačke radove…, nasljednik je mnogih doajena novinarstva.

Razgovarala: Indira Delić

Sa samo 13 godina, u gradu na Neretvi, osnovao je s prijateljima internetsku televiziju Bijeli Brijeg. Sadržaj se emitirao na internetu, a Nikola je dvije godine uređivao i autorsku emisiju Extra – posvećenu aktuelnim dešavanjima u Mostaru. Okušao se i na radiju 88, jednom hercegovačkom portalu, a s 20 godina postaje najmlađi voditelj Dnevnika na FTV. Autor je brojnih publikacija, te je za svoja djela često i nagrađivan. Smatra da je trenutno na pravom mjestu, te da mu N1 televizija nudi mnoge mogućnosti. Teme koje su u fokusu njegovog novinarskog i studijskog angažmana vežu se uz obrazovnu i kulturnu politiku, izgradnju mira, ljudska prava…

Cijenjeni ste u novinarskim krugovima. Kako je ta profesija postala Vaša ljubav?

– Moja sestra, prije nego je otišla na doktorske studije u Zagreb i tamo ostala živjeti, bavila se novinarstvom u redakciji kulture na Hercegovačkoj televiziji u Mostaru, koja je u međuvremenu ugašena. Kada se osvrnem na to razdoblje odrastanja uz gledanje njenih emisija, reportaža i priloga, siguran sam da se ta ljubav prema novinarstvu utkala u moju razvojnu putanju. Kasnije sam i ja, posebno odlaskom u Sarajevo, krenuo pisati i objavljivati tekstove u različitim medijima, i počeo sam razumijevati novinarstvo kao profesiju koja ima potencijal da doprinese društvenim promjenama. To me i zadržalo na ovom putu; ta ideja da novinarstvom možemo mijenjati, korigirati, razumijevati, približavati se nepoznatom.

Prošli ste dosta stepenica u medijskom biznisu, bili ste reporter, prezenter, istraživač, urednik, producent… Kada ste bili najispunjeniji?

– Nastojim iz svakog od tih segmenata rada izvući najbolje. Ili, možda bi bilo primjerenije reći, pokušavam najbolje od sebe izvući za svaki od tih segmenata. Kada sam u 2019. godini počeo raditi autorsku dijalošku emisiju, prepoznao sam to kao priliku da u javni prostor unesem dijalog koji neće biti baziran na dnevnopolitičkim temama, već dijalog koji će pokušati doprinijeti dubljem fenomenološkom razumijevanju naše stvarnosti. Čini mi se da me taj izazov najviše ispunio u ovom razdoblju novinarskog djelovanja.

 Jeste li ikada razmišljali o promjeni profesije?

– U jednom trenutku sam razmišljao o tome. Mislio sam da bih trebao više vremena posvetiti razvoju akademskih vještina kroz istraživanja koja tradicionalno novinarstvo ne prepoznaje kao primarno pripadajućima svom interesu. Ali, u razgovoru s bliskim kolegama shvatio sam da medijski prostor ne treba biti steriliziran od naučno-istraživačkog diskursa i da je moguće pomiriti novinarsko i akademsko, ma koliko nekad sve to izgledalo kao strano tijelo.

Vjerujemo da je tokom karijere, kao i kod svih, bilo zadataka koji zaslužuju posebno mjesto u Vašim sjećanjima. Na koje ste svoje zadatke (intervjue) najviše ponosni?

– Prvu emisiju Izvan okvira – u novembru 2019. htio sam otvoriti razgovorom sa Šteficom Galić iz mostarskog Centra za kritičko mišljenje. To mi je zbog snažnog društvenog aktivizma sagovornice bilo važno profesionalno iskustvo, ali ostalo mi je i trajno zabilježeno lično iskustvo, budući da sam od Štefice Galić iz prve ruke učio o građanskoj hrabrosti koju je ona ratnih 90-ih sa svojim suprugom, unatoč svim rizicima, pokazala izbavljajući sunarodnjake Bošnjake iz logora Heliodrom. Takvi primjeri nam u razdoblju ovog nesigurnog mira mogu osvjetljavati put.

 Poslovni izazovi s kojim ste se susretali…

– Svaki put kada se zainteresiram za teme koje u domaćem kontekstu mogu izazvati kontroverze, koje mogu djelovati avangardnima, doživim to kao izazov. Nekad čak nije moguće određenim pitanjima i temama pristupiti klasičnim metodama, nekad ih nije nimalo lako u jezičnom smislu pojednostaviti i predstaviti; a nekad morate s viškom strpljenja i interdisciplinarno ulaziti u neistražene niše društvene stvarnosti. To je uvijek izazov.

Ko Vam je bio najizazovniji sagovornik?

– Mislim da sam najveću tremu imao u emisiji u kojoj je gostovao moj nekadašnji profesor s Filozofskog fakulteta Edin Pobrić, koji mi je posebno drag. Dlanovi su mi se znojili od te zamjene uloga, ali prošlo je veoma dobro. Rekao sam mu prije početka emisije da, iako dolazi na moj teren, ja njega ne mogu oboriti (smijeh).

Nosite li posao kući ili uspijevate razdvojiti privatno i poslovno?

– Nosim, ali trudim se da to ne remeti moj privatni život.

 Uspješnog muškarca ne mogu, a da ne pitam koja je tajna uspjeha?

– Nisam baš siguran. Hvala vam za tu laskavu titulu, ali i ta kategorija uspjeha relativna je. Više od ideje uspješnosti, nadahnjuje me ideja dobrih društvenih namjera. One su u današnjem novinarstvu neophodne, ali i u životu izvan novinarstva.

Kada niste okupirani poslovnim obavezama – kako provodite slobodno vrijeme?

– Vrijeme provodim s ljudima s kojima me povezuju ljubav, prijateljstvo i razumijevanje. Često sam na planini, u prirodi, tamo zrak ima miris apsolutne slobode.