ZNAM da nisam ni prva ni posljednja koja je zaprepaštena brzinom kojom se sve promijenilo, samo zbilja ne znam kako se nosi s tim. Jel\’ sad ja trebam da ga ne zovem na telefon onako, da čavrljamo, kao do sada? Da ne šaljem poruke i ne insistiram da sjedne za sto i pojede cijeli ručak? Da čekam da se on javi prvi (mada tu nisam baš posve optimistična)?
I tako, evo nas na kraju jednog poglavlja koje je trajalo 12 godina. Kada je Vlado krenuo u osnovnu, nekako je sve prije toga bilo… prekratko da bih ga zvala poglavljem. Više je to bio interludij, mali intermezzo prije glavne radnje. Dvanaest godina kasnije sve se promijenilo: nekad zapravo nisam ni sigurna da je ovaj dvometraš s bradom ispred mene zbilja ona krezuba i dugouha slatka vjeverica sa slike iz prvog osnovne. Ljudima djecu zamijene u rodilištu. Mene, ovakvu rasijanu, ne bi čudilo da su mi ga podvalili u, šta ja znam, drugom srednje.
Najčešće nemam pojma ko je momak preko puta mene.
Ljubazan jeste. Najčešće. Jeste i da zna da volim limunadu bez šećera, ali to mu je mogao bilo ko reći. Sve ostalo – čista nepoznanica. Recimo, ovo sve s curom. Mi ponosni roditelji smo saznali da je u prilično ozbiljnoj vezi mjesecima poslije. O tome da je nevista, na njegovo insistiranje, ostala u autu neki dan kada smo se našli da mu predam roditeljski harač me sram i da pišem. Od slatke ćuftice koja je do neki dan uživala u tome da gledamo serije i jedemo sladoled supenom kašikom nije ostalo nikakvih materijalnih dokaza da je stvarno postojala. Sad mi se čini da ima unaprijed pripremljen i pohranjen odgovor na sve moje poruke, koji glasi «OK». Šta god da napišem.
Kupi Đini povodac kad kreneš.
Voli te mama najviše na svijetu! Ti si moje sunce i životni si mi smisao, srce mamino!
Sad ću ti doći tamo i rastavit ću te sa životom! Ja te stvorila, ja ću te i rastvorit!
Elem. Danas, zapravo tačno u vrijeme dok pišem ovaj tekst, on ima Norijadu, feštu za posljednji dan srednje škole. Već sutra će raditi kod oca u kompaniji. A ja se ne mogu otrgnuti dojmu da smo ga prekjučer upisali u osnovnu i da je cijeli taj školski cirkus proletio za čas. Za čas se i on promijenio. Od pričljivog plavookog stvora nije ostalo gotovo ništa osim boje očiju: ispred mene je nekakav mladi bradonja, koji nit romori nit gomori, niti se javlja na telefon.
I znam, dakle ZNAM da nisam ni prva ni posljednja koja je zaprepaštena brzinom kojom se sve promijenilo, samo zbilja ne znam kako se nosi s tim. Jel\’ sad ja trebam da ga ne zovem na telefon onako, da čavrljamo, kao do sada? Da ne šaljem poruke i ne insistiram da sjedne za sto i pojede cijeli ručak? Da čekam da se on javi prvi (mada tu nisam baš posve optimistična)? Mislim, kako se sad ljudi nose s tim strancima u koje se pretvore slatki mali glodavci koje smo rodile i odgojile? I kako to da se sve promijeni maltene preko noći? Pobogu, vodi li iko računa o tome da je neko vrijeme stavio na fast forward?! Postoji li neka služba za pomoć roditeljima prebrzo odrasle djece koju bih mogla nazvati?
Toliko pitanja i nimalo odgovora. Kako ste vi preživjele? Zapravo, JESTE li preživjele?
Za vas koje ovo čitate (i tate, i tate – nemojte misliti da ćete biti pošteđeni!) a još su vam ćuftice zalijepljene za suknje, iz prve (ili najviše druge) vam se javljaju na telefone, traže vaša odobrenja, pomoć i potvrde – gorko ćete se pokajati ako mi ne vjerujete na riječ da će i vas stići. Bolje se pripremite od mene, jer je ovo strašno. Strašno!
Sad valjda nema druge nego se strpjeti da i ovo poglavlje prođe, pa da dođemo u neku novu fazu u kojoj smo opet potrebni. U kojoj «OK» nije jedini odgovor na poruku i zovu vas onako, sami od sebe.
A šta da radim u međuvremenu, nemam pojma.