Maja Nurkić: Samo želim maštati…

Bh. arhitektica i muzičarka, Maja Nurkić potpisuje kreativno uređenje brojnih objekata, kako privatnih, a tako i poslovnih, u kojima je svaki element pametno iskorišten. No, uprkos njenom neprikosnovenom talentu i uspjehu koji je ostvarila, baveći se arhitekturom – ona nikada nije bila njen prvi izbor

Razgovarala: Indira Delić; Foto: Edvin Kalić

 

 

Maja Nurkić, vrsna arhitektica, vlasnica arhitektonskog biroa Sova i umjetnica – koja nastupa pod imenom Maysia, talentom, borbom, radom i predanošću ostvarila je veliki uspjeh.  Temeljita je u poslovima kojima se bavi. Posvećena svakom detalju, a danas potpisuje kreativno uređenje brojnih objekata, kako privatnih, a tako i poslovnih, u kojima je svaki element pametno iskorišten.

No, uprkos njenom neprikosnovenom talentu i uspjehu koji je ostvarila, baveći se arhitekturom – ona nikada nije bila njen prvi izbor.

– Medicina je bila moj prvi izbor, međutim, ni sama ne znam kako sam u posljednjem momentu odlučila predati papire na Arhitektonski fakultet. Čak sam bila toliko nezainteresirana da nisam željela ići na neke posebne pripreme, a da se razumijemo, s prirodnog smjera na kojem sam bila u Prvoj gimnaziji ili iz svijeta muzike koji sam ponijela iz Srednje muzičke škole, iste su mi bile itekako potrebne. Naravno, zbog toga sam položila sve predmete koji nisu imali veze s ovim pozivom, a na jednom, percepcija, bila sam ispod za pola boda (smijeh), da, nisam položila. Ali, eto pola boda, pa mi se smilovaše i upisaše me. Iz tog predmeta koji će se zvati nacrtna geometrija, kasnije perspektiva, brzo sam imala desetku. Fakultet sam završila lagano, tako reći, proletjela sam kroz njega, ali… Čim sam odbranila završni rad, okrenula sam se muzici. Evo i dan danas, kada sam tu gdje jesam, napravila to šta jesam, arhitekturu ne biram za profesionalno opredjeljenje nego za sredstvo kojim finansiram svoju najveću ljubav, muziku. Čudno, zar ne – kaže Maja na početku našeg razgovora.

 Šta Sovu čini posebnim?

– Sova je još jedna slučajnost, kao i studij arhitekture. Rad u struci bio je usputan za mene, radila sam kako bih zaradila novac i ulagala u muziku. Nisam razmišljala šta radim, kako radim, hoće li će se nekome svidjeti, često sam radila kako bih nekome pomogla, i tako, malo po malo, došlo je vrijeme da se nazovem nekim imenom, jer me ljudi drugačije nisu mogli objasniti. Ono što bih nacrtala, morala bih izvesti, ispratiti do kraja, pa je Sova postala cijeli paket. Dan za dan, noć za noć – radila sam, a Sova prerastala u brend, na taj način da ni ja nisam bila svjesna, vjerovatno ni danas dan nisam, jer, kako rekoh, ne razmišljam o tome. Ne mogu pričati o posebnosti Sove, o tome neka drugi razmišljaju ako žele, u projektima projiciram sebe, iskrena sam i mislim da su posebni svi koji rade na taj način.

Koji je Vaš primarni cilj pri osmišljavanju i realiziranju projekata?

– Vjerujem kao i svim mojim kolegama, da klijenti budu zadovoljni, da imaju funkcionalno i kvalitetno riješen prostor. Moj pristup svemu i svima je srčan i iskren tako da bilo koji cilj nije nedostižan.

Jeste li radoholičarka?

– Haotično! Nekada se žalim, pa sam sama sebi dosadna, a vjerujem i najbližima koji me moraju slušati, ali, u principu, drugačije ne znam. Kada i pokušam odmoriti, veoma brzo postanem nervozna, jer odmarajući gubim vrijeme. Toliko volim da radim da mi je i vrijeme za jelo izgubljeno vrijeme. Pomalo nenormalno, ali je tako. Sreća moja, a i mog sina je da imamo moju predivnu mamu/majku koja se brine da unosimo zdravlje na naša usta, inače, ne znam kako bismo (smijeh).

Šta vas posebno inspirira i motivira prilikom rada na određenim projektima?

– Moji investitori, njihov govor, pokreti tijela, njihove potrebe i želje, šta je i ko je prije boravio u prostoru koji je tema rada, a šta je buduća namjena. Gledajući i slušajući njih, kao i prostor u kojem će biti realiziran projekat, moja mašta puni baterije.

Postoje li arhitekti koji Vas inspiriraju, čiji rad posebno cijenite?

– Cijenim sve arhitekte, cijenim sve ljude koji rade i bore se, koji vole i dobri su. Jednog volim posebno, Emir Salkić zove se.

Također, i muzika u Vašem životu zauzima posebno mjesto. Kako balansirate između arhitekture i muzike?

– Teško (smijeh). Samo pričam o tome kako arhitekturom finansiram muziku, kako mi je arhitektura ustvari hobi, i alat za ostvarivanje muzičkih ciljeva, a vrijeme prolazi i prolazi, Sova sve prepoznatljivija, a Maysia na čekanju (smijeh). Kao i stvaranje i realiziranje nekog projekta, tako i stvaranje pjesme i muzike uzima mnogo energije i traži žrtvovanje. Enterijeri trenutno vode na bojnom polju, vjerovatno 98% naprema 2%, ali, nedavno sam rekla sebi da sada imam sve uslove i da ću se posvetiti i muzici mnogo više. Imate li dnevno 10-ak sati viška da mi posudite?

Krase Vas neprikosnoven glas i izniman talenat, muziku plasirate pod imenom MAYSIA. Kako biste opisali svoj muzički izričaj?

– Maysia je još jedna od mojih ličnosti, koja je, u principu, veoma slična Sovi. Ni u muzici nemam neki definirani izričaj, stvaram i pišem onako kako se u trenutku osjećam, pričam o onome što sam proživjela, a kako život nije i ne može se ukalupiti u jedan pravac, tako ni moja muzika nema opis izričaja.

Nedavno ste plasirali i novi singl Never let you go, ali i spot…

– Da, mnogo volim ovu pjesmu, zbog poruke, zbog onoga kome je posvećena, zbog ljudi koji su učestvovali u stvaranju, zbog spota u kojem je moj sin! Pjesmu sam napisala 2018. godine. Sjedila je u mom telefonu godinu, a onda sam, 2019. upoznala sjajnog Robin Lyncha, velikog svjetskog producenta, otpjevala mu istu i počeli smo raditi na njoj. Robin je odsvirao gitare, pridružio nam se i sjajni Edvin Hadžić, a onda je Boki – Borislav Domazet sve to uklopio u predivni aranžman. I tako je, sada gotova, prelijepa pjesma, sjedila u telefonu još godinu dok sam osmislila scenarij, našla vrijeme i odlučila pozvati kreativnog, divnog Radoša Jovanovića, da zajedničkim snagama snimimo ovaj emotivni, lijepi spot.

Sudeći prema Vašem njegovanom izgledu, ostavljate dovoljno prostora za ljepotu. Na šta se svodi Vaša njega, koliko ste često na beauty tretmanima i šta obično preferirate kada je riječ o make-upu?

– Ako kažem da prostor za ljepotu kod mene ne postoji, smijat ćete se, evo i ja se smijem. Moj prostor za ljepotu su moji geni, ništa više. Ne šminkam se, tj. ne znam ni koristiti istu. Ono što možete ponekad vidjeti na mom licu samo je zbog kamere, nekog snimanja ili posebnog eventa. Jedino što posljednje dvije godine koristim su Biologique Recherche preparati za lice i povremeni tretmani u Cotour D prekrasnom salonu. S obzirom na to da su mi mnogo važne čistoća i higijena, te njegovane šake i nokti, a moje ruke su na gradilištu, pa ih nije lako održavati, postala je obaveza da neko brine o mojim noktima. Nedavno sam napravila sigurno najveću promjenu u svom životu. Nakon što sam opet donirala kosu, ofarbala sam ju u Gandalf boju. Ne bih imala hrabrosti to učiniti na dugoj kosi, pa sam iskoristila priliku dok je kratka da probam i to čudo.

Koliko Vam je moda, kao dio životnog stila, bitan segment? Kako opisujete svoj stil i koliko pratite trendove?

– Kao i u svemu, ne pratim trendove. Ono u čemu najviše vremena povodim je, kako ga nazvah, trenerka stil. Kupit ću nešto što mi se dopada, većina stoji u ormaru, jer sam ja u trenerci. Ne volim da se patim, posebno kako vrijeme prolazi i kako sam starija, tako da će, bez obzira na ljepotu nekog odjevnog predmeta prevagnuti NE žuljanju, hladnoći, stisci… Odnedavno sam počela dizajnirati svoje komade, najviše zbog Sova emisije koju sam počela emitirati. Komade izrađujem od štofova za tapaciranje, zavjesa, paravana. Iskreno, uživam u tome.

Vaši planovi za dalje…

– Prije nekoliko godina prestala sam planirati. Da, negdje u svojoj glavi imam sve ono što trebam uraditi da bih dostigla cilj, ali ne želim ništa izgovarati, niti se unaprijed nadati, jer, prema dosadašnjem iskustvu i stvari za koje sam mislila da će biti, 100%, nisu se desile.

Maysia – mora plesati

– Trudim se trenirati svaki dan. S obzirom na to da su moja leđa poprilično ugrožena, sjedenjem, moji treninzi trenutno se sastoje od vježbi koje podrazumijevaju samo tjelesnu težinu, i da, prijaju mi. Kamo sreće da sam ranije slušala ljude koji znaju više do mene. Uvijek sam voljela sport, nažalost, mnogo toga više ne smijem. Trebala bih naći vrijeme za plivanje, u kojem, također, beskrajno uživam. U jednom plesnom klubu plešem povremeno, nažalost, za moje tijelo, ples je postao problematičan, jer određeni pokreti više ne odgovaraju mojoj kičmi… No, Maysia mora plesati.