Kontinent na kojem iznenađenja ne prestaju

Došlo je vrijeme da upoznam Australiju, zemlju gdje more odbija da ostane vani, i uvlači se duboko u unutrašnjost zemlje, čineći jedinstven prizor za oči, Australiju nastanjenu drvećem koje je toliko visoko da vam se čini kao da dotiču nebo, i s raznovrsnim ptičijim vrstama, specifičnim za ovaj predio, koje možete neograničeno promatrati s lokacija namijenjenih baš za to

Piše: Sanja Šarenac

Do sada sam mislila da sam bar donekle upoznala Australiju i da nakon ovih nekoliko područja koja smo obišli neće biti novih iznenađenja, ali nisam mogla biti više u krivu. Došlo je vrijeme da upoznam Australiju, zemlju gdje more odbija da ostane vani, i uvlači se duboko u unutrašnjost zemlje, čineći jedinstven prizor za oči, Australiju nastanjenu drvećem koje je toliko visoko da vam se čini kao da dotiču nebo, i s raznovrsnim ptičijim vrstama, specifičnim za ovaj predio, koje možete neograničeno promatrati s lokacija namijenjenih baš za to.

Južni i istočni dio ovog kontinenta kriju zaista nevjerovatne prizore, a sve kao rezultat neukrotive prirode. More koje odbija da ostane s vanjske strane prodire u unutrašnjost i time pravi nevjerovatan prizor koji se najbolje može istražiti uz pomoć drona.

Tih smo dana uglavnom slikali uz pomoć drona jer su prizori koje vidite iz zraka neuporedivo ljepši od onih koje golim okom možete vidjeti s tla. Kako smo prolazili kroz krajolike koji su djelovali kao s neke druge planete, pravili smo pauze na svakom koraku i uživali u novoj Australiji, pitomoj, dostupnoj i jednostavno očaravajućom.

Lakes Enterance bih posebno izdvojila, jer je ovdje sve djelovalo magično. Lakes Enterance je zapravo glavna pristupnica svim plovilima koja trebaju doći do Gippsland jezera, koja predstavljaju najveći unutarnji plovni put u cijeloj Australiji. Gippsland jezera su nastala iz pritoka pet različitih rijeka, a povezana su uskim kanalom, te se svojom površinom prostiru na oko četiri stotine kvadratnih kilometara. Ovaj prirodni fenomen nastao je usljed pomjeranja pijeska s tla, a tokom vremena su se neke od pješčanih dina izgradile, čineći tako prirodnu barijeru i tvoreći brojna jezera, močvare i lagune. Meni je ovo bio prelijep podsjetnik da je priroda u svoj svojoj ljepoti nenadmašiva.

Tik pod oblacima

Ovaj dio kontinenta poznat je također po tome što na ovom mjestu rastu najviša drveća u Australiji. Dio teritorije na kojoj ovi džinovi rastu je zaštićen i pristup je ograničen, dok je veći dio na kome ova drveća je otvoren za posjete turista. Ovdje čak možete prošetati platformom na visini od oko 30 metara i uživati u nevjerovatnom pogledu koji se pruža na okolnu prirodu. Ako se plašite visine, toplo vam preporučujem da ovu atrakciju zaobiđete u širokom krugu, jer na najmanji povjetarac, viseći most i sama platforma se počnu toliko njihati da sam poželjela da nisam tu. Jedino što sam mogla je uhvatiti se za rub mosta i čekati da skupim hrabrost da se pomaknem. Posjeta ovim tree top walk je potrajala, i sami ćete naslutiti…

Najviše drvo koje raste ovdje je zapravo vrsta eukaliptusa, takozvani ash, čije vrhove krošnje ne možete vidjeti, jer vam se čini da završavaju u oblacima negdje daleko gore. Ono što je interesantno za ovo, ali i za ostale pripadnike eukaliptus porodice je da oni zapravo predstavljaju najveći rizik od spontanih požara u Australiji. Naime, u vrućim ljetnim danima ulje eukaliptusa se može toliko ugrijati da se sama i uzrokovati fenomen spontanog samozapaljenja, kada drvo samo od sebe krene da gori. Ako se ovo desi u šumi gdje su također borovi, rizik od šumskog požara se utrostručuje jer žirovi kada su izloženi visokim temperaturama, eksplodiraju i drvo ih u pokušaju da se samo zaštiti, lansira s krošnje, time zapravo šireći požar u nedogled.

Kako je ovaj dio zemlje pokriven prašumama i ima dosta kišnih dana tokom godine, nerijetko sam uživala u prizorima poput ovoga, gdje sam se osjećala kao u bajci. Izmaglica i isparavanje koje su se polagano dizali s tla činili su predio magičnim, ljeto koje ne želi da ustupi mjesto jeseni, boje prosute po putu, čisti zen, ako me pitate.

Upside Down Kinda Life

Tako smo na malom seoskom putu, udaljeni od civilizacije i buke, negdje tek pred zalazak, čuli zvuk čije porijeklo nismo mogli objasniti. Zaustavljamo se i pokušavamo otkriti izvor buke koja je dopirala do nas. Zapravo, prije nego što smo shvatili da su zapravo odmah ispred nas, prije nego što smo ih spazili, a miris koji ni za sto godina ne bih mogla nazvati prijatnim, preplavio je sva moja čula. Voćni šišmiši, ili preciznije grey-headed flying fox su bili na dva drveta tik ispred nas. Zbog činjenice da je sunce baš zalazilo tih minuta i zbog broja šišmiša, drvo se jedva naziralo. Ono što je uslijedilo par minuta nakon toga je nešto što je Alfred Hičkok trebao obraditi u svojim filmovima. Kao da se tlo izdiglo iznad nas, i crnilo nas je prekrilo u potpunosti. Buka stotine šišmiša koji su se probudili i krenuli u lov je zvuk koji ću teško zaboraviti. Zvuk njihovih krila kako snažno sijeku zrak me je impresionirao, kao i njihova veličina. Ovo nisu šišmiši kakve ih mi znamo, mali slatki pećinski šišmiši. Ovi su veličine mačke, brojni, bučni i s karakterističnim mirisom, koji vam se zauvijek ureže u sjećanje.

Kako smo brzo došli do njih, tako smo brzo i napustili to mjesto, noseći sa sobom novo iskustvo, za koje mislim da nema potrebe da ga ponavljam dok sam živa. Iako ova vrsta šišmiša ne predstavlja nikakvu opasnost po čovjeka, njihov broj i zvuci koje su proizvodili su za mene bili i više nego dovoljni da ih pamtim zadugo.

Ovaj dio Australije je također odličan izbor za sve prirodoljupce, jer obiluje destinacijama u prirodi gdje možete prespavati ako ste s kamperom. Mjesta koja su izvan gradova, udaljena od autoputeva i tik uz rijeku ili jezero su definitivno moj prvi izbor za prenoćište u Australiji. S obzirom da sigurnost nije predstavljala problem, tako smo noći najčešće provodili baš na ovakvim mjestima. Sami, svoji, ispraćali smo dane i dočekivali zore, neko s kamerom u ruci, a neko s čašom crnog vina.

Već smo kupili karte za Tazmaniju, i nakon što sam bezbroj puta do sada čula da je ovaj dio Australije najljepši, uzbuđenje je počelo da raste u meni. Nadam se da će mjesec dana, koliko imamo za Tazmaniju biti dovoljan za sve poznate i one skrivene ljepote ovog dijela Australije. Ali, o tome više sljedeći put…