Kolumna: Hoće li ovo ikad više stati i zašto neće?!

Prošla je tačno godina, bar na našim prostorima, otkako je počelo sve ovo oko pandemije. Sada, evo ovoga bih trenutka potpisala da nikad više u ovom životu i svim eventualnim nakon njega ne čujem riječi „mjere“, „krizni štab“, „incidencija“ i „lockdown“. O količini ludila na sve strane ne mogu ni početi pisati, malo je jedna kolumna za njih. Malo je i čitav magazin.

Piše: Najra Krvavac

Na našim prostorima posebno, jer kod nas to ludilo ide u valovima i slojevima, pa se preklapaju mostarski izbori, respiratori, asimi, pa red pandemije, pa ovi za vakcine i oni protiv vakcina, sve sami instant stručnjaci sa YouTube diplomama iz infektologije, farmakologije i međuljudskih odnosa.

A, u međuvremenu smo već i zaboravili kakav je osjećaj zagrliti one koji su vam nedostajali, stisnuti šaku pri upoznavanju ili zahvaljujući nekom, planirati putovanje. Pisala sam i ranije o tome, evo da napomenem opet: već godinama sam u fazi kada mi se ne izlazi uvečer ni u restorane, a kamo li u barove, ali evo sad bih duplo, ma trostruko platila večeru samo da mogu s prijateljicama mirna, bezbrižna i napirlitana izaći na neko fino mjesto i da mi neko prinese tanjir, a onda ga odnese.

A ja sjedim k\’o gospođa, što i jesam mada sam malo zaboravila. Nedavno sam bila u prilici da sjedim u kafiću malo duže i ponašala sam se kao pustinjski mungos. Mlatila sam glavicom lijevo i desno, potpuno nesposobna da umirim mozak da ne razmišlja o tome ko sjedi do mene i ko ima masku, a zašto je nema. I jesu li oprali ruke. Tu sam postala posebno osjetljiva, na to pranje ruku. Valjda kako svoje perem tako i toliko da se nekad, kad mi pogled padne na njih, lijepo šokiram i prepadnem, jer mi djeluju kao tuđe. Neke malo sparušene i istanjene kože. Samo ona/a ko me nikad u životu nije sreo ne zna da mene u ionako krhkoj mentalnoj ravnoteži drži putovanje na Korčulu kad god mi padne na pamet, a sad više ni to ne mogu. Te mi treba test, te ono čekanje je li ili nije pozitivan, pa tek onda možeš put pod noge. A, ne mogu ni to više, umorna sam od onih štapića u nosu.

Djecu sam zadnji put vidjela u decembru i, kako sad stvari stoje, još ćemo se dugo gledati samo putem kamere. Sve sam pročitala i pogledala, dotle da već danima hodam po kući s metrom i namaštavam renoviranje, kad već nemam i ne mogu ništa drugo.

Strah me da hodam, dosadilo mi da ne hodam i imam, zajedno s vama, cijeli jedan set (ili čitav sepet) problema za koje prošlog februara nisam ni znala da postoje. I zato vas lijepo i ljudski još jednom pitam: hoće li ovo ikad više stati i zašto neće?!

S vedrije strane, evo proljeća.

Sad se nešto mislim, a možda mi zapravo samo fali da sjednem na livadu, zabijem travkicu među zube i gledam bjelašničke pahuljaste oblake kako se lijeno, ljenije od nas kovidskih paćenika, prebacuju s lijeva na desno i obratno. Bjelašnički oblaci liječe sve, mogu valjda i pandemijsko ludilo.