Koliko vi sebe volite?

 „Tuge su korisne da bi nam sreće bile sretnije, nemam problem s tim“

Piše: Najra Krvavac

Proteklih 15 dana provela sam na rajskom mjestu. More, otok, ljudi koje volim, mekani i blag septembar koji je, po meni, dokaz da nas svemir voli i želi da budemo sretni. Veze s vanjskim svijetom, WiFi ili GSM, bile su toliko tanke da slobodno mogu reći da ih nije ni bilo. Mirno mogu reći i to da u posljednjih 10 godina nisam tako dobro ubola godišnji, ni vrijeme ni lokaciju. Ne mogu se sjetiti boljeg mjesta, vremena i stvorenih uvjeta da razmislim o onome što me čini sretnom, a šta me (i zašto?) rastužuje. Imam ja taj običaj, da slobodno vrijeme koristim da pogledam unutar sebe. Biva, mimo toga nemam vremena. Elem, pitanje koje sam sebi postavila, a evo postavljam ga sad i vama, je – koliko volim/volite sebe?

Oslobodila sam se ljutnje i na tome sam zahvalna ovom godišnjem odmoru. Od svih osjećaja koje uzgojimo vremenom, mene je lično baš ljutnja najviše umarala. Nije mi, kako bih vam rekla, arhitektura baš pogođena za eto taj osjećaj i silno mi smeta kad me obuzme. Odrasli smo ljudi, pa znamo da 15-dnevni odmori na rajskim mjestima ne rješavaju mjesece i godine nakupljenih stvari ili, kako je dragi prijatelj to sjajno definirao, smeća nakupljenog u glavi, ali sigurno mogu pomoći. Ja sam, evo, krenula od ljutnje. Rastopila sam je morskom solju i raspršila po vali, pa dalje po otvorenom moru. Onda sam u bistrijoj glavi napravila popis onoga što me čini sretnom, potom svega čega se bojim i što me rastužuje, pa tek onda postavila pitanje: koliko se voliš?

Da se neka, bilo koja, situacija događa mojoj najboljoj prijateljici, da li bih stala ispred nje i rekla da se to dešava zbog njene naivnosti, gluposti, neopreznosti? Da li bih bila gruba s njom? Da li bih četi dragih ljudi koje cijelim srcem volim opalila neku imaginarnu šamarčinu zbog nečega na šta nemaju utjecaja i dešava se mimo njihove volje? Ne bih, naravno. Upotrijebila bih sve riječi koje znam, vjerovatno izmislila još i neke nove, da ih utješim ili ohrabrim, da im – koliko znam i umijem, olakšam teret koji nose. Sve su prilike da bih stala ispred njih, zagrlila ih, pustila da otpuste tuge i tugice, rekla koliko ih volim. Možda, zapravo najvjerovatnije moja ljubav prema njima nije u direktnoj vezi sa situacijama, ali jeste s osjećajima koji će im pomoći da nešto prevladaju. Pa zašto onda to ne radim i sa sobom?

I ne, ovdje se ne radi o teroru sreće. Ne mislim, zapravo sam veoma daleko od mišljenja da moramo biti sretni sve vrijeme. Ma ne moramo, brate mili. Tuge su korisne da bi nam sreće bile sretnije, nemam problem s tim. S druge strane, imam problem da objasnim i sebi i drugima zašto sam do pedesetih uspjela razviti divna, topla prijateljstva s nekim ljudima, puna podrške i stvarne, nepatvorene ljubavi i zašto, pobogu, ja nisam na toj listi?!

Lakše mi je da vrijeme dijelim na prije i poslije. E pa, poslije ovog rajskog mjesta i odmora možda nisam posve izliječena od svakodnevnice, ali jedno je sigurno: sebi sam bar malo, mrvicu bolja prijateljica.

Malo li je? Ma nije!