Jedan radni dan sa Nelom Hasić: Ispunjava me posao koji radim

Nela Hasić, ponosna je majka dvoje djece i supruga. Prije 15 godina dobila je ponudu da vodi WHEP \”Program osnaživanja zdravlja žena\”. Njen je profesionalni put obilježen je zalaganjem koji je dovelo od koordinatorice malog projekta, do pozicije regionalne direktorice \”Think Pink\”, organizacije koja okuplja 22 nevladine organizacije čiji je zajednički cilj borba protiv karcinoma dojke i pružanje pomoći ženama koje se nose s tom bolešću. Prije 11 godina se, uprkos mnogim preprekama, odlučila ući u organizaciju \”Race for the cure\”, događaja koji je danas postao jedan od prepoznatljivijih brendova u Bosni i Hercegovini. S Nelom smo proveli jedan radni dan, a njena energija nas je osvojila i vrijeme je prošlo za čas

Priredila: Edina Mizić; foto: Edvin Kalić

6:00

Ljubav koju ja gajim prema jutarnjem snu je zaista neopisiva, ipak, ovaj period godine od mene zahtijeva da budem na nogama mnogo, mnogo, mnogo ranije nego što bi htjela.

7:30

Nakon što sam popila kafu i obavila sve što se treba obaviti prije izlaska iz kuće, vrijeme je za neizostavni dio mog života: šetnja sa svojim psom Dafijem. Dafi je, da se koristim rječnikom prigodnim za ovu publikaciju, \”zanimljiv\” pas, tako da su šetnje s njim uvijek, ako ništa drugo, živahne, te me spremaju za podjednako živahan radni dan.

8:00

Već sam u kancelariji. Ovo je također poprilično novo za mene, jer sam donedavno većinu poslova obavljala iz svog dnevnog boravka. Nakon što stignem u ured počinjem s odgovorima na hitne e-mailove i upite, a zatim slijedi organizacija posla po prioritetima. Nakon što sam riješila sve najbitnije dogovore za taj dan, kontaktiram svoju djecu, od kojih jedno živi u Berlinu dok je drugo u Sarajevu. Mislim da svaka majka na ovom svijetu tvrdi da ima poseban odnos sa svojom djecom, ali ono što nas troje dijelimo je neopisivo. Razgovori s njima su gorivo koje mi je potrebno da se svim snagama bavim ovim poslom. 

10.00

Nijedan moj radni dan nije isti, što znači da nikada ne znam šta da očekujem. Naša organizacija funkcionira po principu organiziranog haosa, tako da ćete me jednog dana vidjeti kako sjedim na sastanku s nekom jako bitnom osobom dok ćete me već sutradan vidjeti kako nosim kutije pune paketića prve pomoći za oboljele žene ili edukativnih materijala za predavanja po srednjim školama. Volim posao kojim se bavim, to me ispunjava. Zbog toga  uvijek prva dolazim na posao i zadnja odlazim.

12.00

Moja najveća strast je  iznalaženje raznih načina za pomoć onima koji su u potrebi, ovdje mislim uglavnom na žene, da li se radi o direktnim pregledima koje obezbjeđujemo, ili o paketićima pomoći nakon operacije, da li je to unapređenje usluga koje dobijaju u svojim lokalnim zdravstvenim institucijama, ili je u pitanju psihosocijalna podrška koju pokušavamo pružiti u što više gradova i mjesta širom zemlje.

15.00

Koordinacija svih ovih aktivnosti je nekada veoma zahtjevna, ali kada se dobro organiziramo sve ide nekako lagano. Dosta vremena uzima planiranje aktivnosti da bi njegova implementacija bila što lakša. Race for the Cure ove godine se održao po jedanaesti put. Količina truda i zalaganja i suza i smijeha i znoja koja je uložena u organizaciju ove manifestacije nadilazi okvire jezike, stoga ih neću ni pokušati opisati, svi koji su bila na trci mogli su da vide sve vlastitim očima. 

16.00

Često u popodnevnim satima, prije odlaska kući i zvaničnog završetka radnog dana, sastajem se sa saradnicima koji me motiviraju, s kojima dijelim pozitivnu energiju da, ako ništa drugo, podijelimo po koji umorni smijeh. 

18.00

U ovom periodu obično se vraćam kući, umorna ali sretna. Dolazak kući podrazumijeva i razgovor sa suprugom, koji u periodu koji prethodi trci pokazuje nadljudske vještine pažnje i otvorenosti, jer je trka jedina stvar o kojoj sam sposobna razgovarati. Oboje znamo da će situacija da se vrati u normalu čim trka prođe, kao što se desilo i zadnjih jedanaest godina.  

20.00

Poneka šetnjica, ili izlazak na kafu s prijateljima, a ponekad i samo mirno veče kod kuće koje najčešće provodim koristeći moderne tehnologije i komunicirajući s djecom i prijateljima.

22.00

Moj dan se završava razmišljanjima o sutrašnjem danu, o stvarima koje bih trebala uraditi, o idejama za koje tražim način implementacije. Nakon dana koji je ispunjen komunikacijom s ljudima u večernjim satima mi prija tišina, kada sam sama sa svojim mislima.

24.00

Oko ponoći se obično moj mozak gasi, kao mobilni telefon kojem je iscurila i zadnja kap baterije.