Kako smo mi svojim roditeljima uvijek mali, tako je valjda i on meni uvijek mali. A veliki je. Veliki dječak, veliki čovjek. Sjajan tata svojoj djeci, sjajan daidža mom djetetu”
Piše: Enisa Selmanović-Salkić
Mlađi od mene četiri godine. A, ipak, ponekad nekako stariji. Udaljen skoro hiljadu kilometara. A, ipak, ponekad jako blizu.
Kada je on imao jednu ili dvije godine, a ja pet ili šest – razbio mi je glavu. Slučajno. Imao je tada neku cool fazu, pa smatrao da nijedan tanjir ne može ostati pošteđen. Nije bio problem čiji su tanjiri, bitno je samo da mu dođu u ruke. Dok sam herojski pokušavala spasiti tanjire koji nisu naši, želeći da osujeti moj podvig otvorio je vrata od kredenca, a ja naletjela. I razbila glavu. Tehnički, nije on direktno, ali jeste indirektno. Tako da i danas, mnogo godina kasnije imam ožiljak na čelu koji me svako malo podsjeti da ne spašavam što se ne može spasiti. Ili barem ne spašavati ono što nije vrijedno žrtve.
Kad smo bili malo stariji i rekao bi čovjek pametniji, na sankama smo uletjeli u tuđe dvorište. Kroz ogradu. Bilo nas je četvero. Ja sam upravljala (što je bila loša odluka), on je sjedio četvrti po redu. Ja sam rekla da sjedne četvrti, jer ako se razbijemo manje će nastradati. Osim što sam bila vidovita, nastavila sam niz loših odluka. Jeste da su bile velike sanke i jeste da je bila čelična ograda. Ja i on smo najviše nastradali. Ja od direktnog sudara s čeličnom ogradom, on od posljedica letenja, prevrtanja i šta sve ne. Ovo dvoje iz sredine – nikome ništa. Da ne spominjem da u to vrijeme nismo trebali biti na tom kobnom mjestu, ali ja sam isto odlučila da je ok i šta loše može da se desi. Kad ono, međutim.
Bilo je tu još razbijenih glava, zguljenih koljena i leđa (da, leđa), poderane odjeće i razbijenih igračaka. I jedna lampa, za koju sam odgovorno tvrdila da je ok što je razbio i da je bilo slučajno i da neće biti problema. Naravno, bilo je problema.
Jasno je da je moj brat odrastao uz svijetao primjer starije sestre i potpuno je logično da sam bila pravi uzor. Vjerovatno zbog toga, i niza drugih okolnosti, s nježnih 19 godina odlučio je da ode.
Hrabro i suprotno svim očekivanjima, donio je odluku da napusti porodično gnijezdo gdje je bio mažen i pažen kao sva muška djeca na Balkanu (ma, i više od toga) i da bude sam. Sam pokuša, sam se potrudi i sam uspije. Dok smo mi sebični i uplašeni pustili da ide (kao da nas je iko išta pitao), apsolutno uvjereni da će se još brže vratiti.
Kada je odlučio, podržali smo ga. Kada je odlazio, plakali smo. Jer smo sebični i jer nas je strah. I on je bio sebičan i bilo ga je strah, ali je bio hrabriji od nas.
Kada smo se prvih mjeseci gledali preko ekrana, mama je svaki dan pitala šta jede. I svaki dan rekla da je smršao. Pa smo svi paničili, a on je bio hrabar i govorio da je sve ok.
Kada je došao prvi put, bio je stariji, odrasliji i zreliji. Moj mlađi brat, koji mi je oduvijek bio jedinica mjere za mladost, sada je bio stariji od mene. Odrastao je, a ja to nisam vidjela.
Nismo ni primijetili, a navikli smo se da je on tamo, a mi ovdje. I da stalno neko nekome ide, neko nekome nešto šalje. Kao da je oduvijek bilo tako. Valjda se čovjek navikne na ono što ne može promijeniti. Go with the flow, što bi rekle stare žene.
Onda smo jednog veličanstvenog i ledenog dana išli na njegovo vjenčanje. Zamisli, moj mlađi brat se ženi. Mi smo svi došli, čitava čerga koja je bila kod njega u stanu. Čitava čerga koja se voli i podržava i u kojoj se neko s nekim svađa čim otvori oči. Ako ga žena nije ostavila tada pri susretu s porodicom koja je bila neskriveno autentična, neće nikad.
Onda je jednog veličanstvenog dana (ne mogu se sjetiti vremenskih uslova) svečano objavio da on i njegova divna žena očekuju dijete. Bila sam sretna i presretna. I pomalo šokirana, jer kako će on dobiti dijete – pa on je mali.
Kako smo mi svojim roditeljima uvijek mali, tako je valjda i on meni uvijek mali. A veliki je. Veliki dječak, veliki čovjek. Sjajan tata svojoj djeci, sjajan daidža mom djetetu. I uprkos tome što još vjerujem da je mali, valjda da bi se ja osjećala mlađe, on je stvarno odrastao. Bez najave i upozorenja, tu je da nekad bude stariji od mene i kaže mi nešto pametno, kada meni ne pada na pamet. I da bude mudar kada ja to nisam. I da vodi računa o svima i svemu, čak i s hiljadu kilometara udaljenosti.
I da me kritizira što ga nikada ne spomenem u svojim pisanjima. Danas mu je rođendan, zato sam odlučila da ovu kolumnu posvetim njemu. Ne zato što me opomenuo i kritizirao, nego zato što svi treba da ga upoznaju. Mog mlađeg brata, koji je stariji od mene. Sretan rođendan!