Jasna Žalica: Pjerov i moj najveći životni uspjeh je naš sin

Jedna od najboljih bh. glumica za naš magazin govori o novim angažmanima, ulogama u bh. filmovima Praznik rada – Pjera Žalice i Balada – Aide Begić s kojim se predstavlja na festivalima širom Evrope, te o snimanju filma Majka Mara pod rediteljskom palicom Mirjane Karanović u Beogradu. Kaže nam da jedva čeka trenutak da se opusti  s porodicom i prijateljima u svojoj oazi mira u Blagaju…

Za jednu od najboljih bh. glumica Jasnu Žalicu ova godina bila je izuzetno uspješna. Konstantno je angažirana, kako u našoj zemlji, tako i u regionu. Dva bh. filma, Praznik rada i Balada, u kojima je ostvarila uloge, oduševljavaju publiku u kinima, gostuju na domaćim i međunarodnim festivalima gdje osvajaju priznanja. Nedavno je završila snimanje u Beogradu, a sad je čeka  uloga u bh. televizijskoj seriji…

– U narednom periodu igrat ću zanimljivu ulogu u seriji Znam kako dišeš, čije je snimanje već počelo. Radujem se tome. U Beogradu smo snimali film Majka Mara za koji je scenarij, sa saradnicima, napisala Mirjana Karanović, koja ga režira i igra glavnu ulogu. Govori o ženi koja se iznenada nađe u rascjepu između boli zbog gubitka sina i očekivanja sredine kako tu bol treba ispoljiti i obznaniti. Igram njenu sestru koja pokušava da joj bude podrška, ali i korektiv, priča nam Jasna.

Ova godina za Vas bila je posebna – u smislu filmskih ostvarenja – uloga Munevere u filmu Praznik rada i  Zafire u Baladi. Oba filma su aktuelna upravo u ovom trenutku, Praznik je u kinima, a s rediteljicom Aidom Begić nedavno ste bili na Tuzla Film Festivalu… Vaše impresije ?

– Veoma sam ponosna na učešće u oba ova projekta. Snimali smo ih s godinom razlike u teško vrijeme pandemije, kada smo bili zahvalni na samoj činjenici da uspijevamo raditi i stvarati. Rezultati su time još veći i draži. Film Praznik rada – ponovo je doveo kino publiku na projekcije domaćeg filma i presretni smo s brojem gledalaca. Zaista je dirljivo na koji način ljudi reagiraju, pronalaze se u priči i duboko intimno doživljavaju ono o čemu film govori. Da se ne radi samo o nečemu što samo naš svijet može razumjeti, govore reakcije publike na projekcijama u Amsterdamu i na Filmskom festivalu u Varšavi, kao i Grand Prixu, koji smo tamo dobili. Film je još uvijek u kinima i u ovom mjesecu igrat će još na festivalima u Sloveniji i Holandiji. Za Baladu je značajno da je izabrana za bh. kandidata za nagradu Američke filmske akademije – Oskar, sredinom prošlog mjeseca krenula je u kino distribuciju i također je čekaju projekcije na festivalima. Putujem na jedan od njih, u Hag, i radujem se, jer će tamo igrati oba filma. Zbog svega ovoga zaista uživam, sretna i ponosna. Svjesna sam da je ovo ekskluzivna situacija, koja se ne dešava baš često.

U jednom od intervjua kažete da je Vaš najznačajniji trenutak u karijeri bio uloga u filmu Gori vatra… Optimizam, glumačka zrelost ili početak ozbiljnijih angažmana u regiji – šta je ono što ovu ulogu izdvaja od drugih?

– Taj film je bio naš glas u bizarnom vremenu tranzicije, nakon svega što smo kao generacija preživjeli u ratno doba. U Vatri sam prvi put zaista spoznala šta znači moj posao. Koliko je slojevit, težak, ali i zanosan i lijep. Taj film mi je otkrio svu ljepotu partnerskog rada. Učinio je da svi shvatimo koliko darovite i vrijedne autore i umjetnike, ali i ostale filmske radnike imamo. Nasreću, to su shvatili i filmski profesionalci širom regiona, pa smo na osnovu toga počeli dobivati nove poslove.

Već dugo ste redovna profesorica na ASU na predmetu Pokret i možete povući paralelu, nekad i sad, kakve su nove generacije studenata?

– Svake godine dolaze nova, pametna i talentirana djeca koja dijele istu strast, kao i mi – koji im predajemo. Oni će činiti naš svijet i naš posao u budućnosti. Ne postoji ništa ljepše. Šta ima više smisla nego svoje iskustvo i znanje podijeliti sa njima… Ponekad se čini da smo različiti svjetovi.  Ipak, otvorenost i priroda našeg posla uvijek nas drži upućene jedne na druge i čini mi se da ukoliko oni dobro čuju nas i ukoliko smo mi stariji spremni čuti i razumjeti njih, svijetla nam je budućnost.

Televizijska serija Lud, zbunjen, normalan neizbježna je kad govorimo o Vašem glumačkom opusu. Vi ste se, nakon što ste je davno napustili, ponovo priključili ekipi u posljednjoj sezoni – zašto?

– Ta serija je bila moj prvi susret sa TV produkcijom tog obima. Na početku nismo mogli ni pretpostaviti koji interes će pobuditi kod publike. Prestala sam igrati u seriji, jer su mi se nudili neki drugi poslovi koji su mi u tom trenutku, nakon odigranih 36 epizoda bili atraktivni i zanimljivi, a serija je nastavila svojim tokom. Godinama kasnije, učinilo mi se zabavno da se po stare dane vratim u tu priču. I ne mogu opisati svoju sreću što sam uspjela još malo uživati u društvu i radu sa mojim dragim Mustafom Nadarevićem. Prestali smo snimati zbog korone i nikada više nećemo, zbog toga što nema Muje…

Trideset godina zajedno sa suprugom Pjerom, rediteljem i također profesorom na ASU, živite i stvarate… Na šta se posebno ponosni?

– Naša poslovna saradnja je važna, ali samo jedan dio našeg odnosa. Najvažniji projekat u koji smo uložili najviše vremena, umijeća, strasti i bezuvjetne ljubavi je naš sin, koji je izrastao u pametnog i vrijednog čovjeka, koji nam donosi samo radost i ponos. Dijeleći svoju ljubav sa sestrom, bratom i roditeljima, oslanjajući se na ljubav i podršku nekolicine prijatelja i bliskih ljudi, držimo se u tom malom krugu velikih ljudi – koji nam život čine lijepim u ovo teško i surovo vrijeme.