Gužva

 „Evo recimo, krenem negdje krajnje opuštena i mirna. Ako je rano jutro, onda još i bez neke velike energije za bilo šta – osim da dođem od tačke A do tačke B“

Piše: Enisa Selmanović Salkić

Jer žene s dva prezimena sve znaju

Vjerujem da smijeh liječi sve. Da vam pravi ljudi mogu promijeniti život. Da ljubav dolazi u različitim oblicima. Da život čine male stvari. I da čovjek nikada ne smije izgubiti sebe.

Ne volim gužvu. Nigdje. Nikako. Ali, ipak gužva je sveprisutna. Gdje god i kako god maknem, velike su šanse da ću upasti u gužvu. Primarno saobraćajnu, koja mi još i najteže pada. Jer ne, nisam stekla mir i mudrost sa godinama. I koliko god se trudim da se iskuliram, recimo da mi ne uspije baš svaku put. Možda svaki treći.

Evo recimo, krenem negdje krajnje opuštena i mirna. Ako je rano jutro, onda još i bez neke velike energije za bilo šta – osim da dođem od tačke A do tačke B.

I onda krene tirada. Jedan se zaglavio, jedan spava, jedan zaboravio da gleda na semaforu i opet smo ostali na crvenom. Ne stvarno, zašto ne gledate na semafor ako već čekamo da zasvijetli i pokrene nas.

Da začinimo malo stvari, dodajmo recimo da je jedna traka zatvorena. Zbog recimo radova, koji obiluju u zadnje vrijeme – iako nije izborna godina.

I onda logično, svi koji su bili u toj iznenada zatvorenoj traci trebaju preći u drugu otvorenu. Ali, ne ide to baš tako lako. Jer ovi iz otvorene nisu baš prijateljski raspoloženi prema ovima iz zatvorene. Što nisu bili pametniji, ovako kao i oni, pa birali otvorenu traku, pobogu.

E onda se ovi iz zatvorene pobune. I krene guranje i to bespoštedno. I tako nastane kolaps. I kolone u svim trakama koje se protežu do trećeg naselja unazad.

Dakle, budimo malo demokratični. Ne gurajmo se, puštajmo se i kad vas neko pusti – krenite. To je ključno. Krenite, ne tipkajte po mobitelu. Ne zijevajte okolo, nego krenite.

Ili recimo, još gora situacija. Vozite tako kroz gužvu i pitate se, Bože, što li je gužva? Nema sudara, nema radova. Ništa. Samo gužva i to baš.

Kad ono – neko je parkirao auto na sred ceste. I otišao. I zaustavio saobraćaj, pa sad imamo istu situaciju kao sa prethodno opisanom zatvorenom i otvorenom trakom, samo iz drugih razloga. Doduše, ovaj je uključio sva četiri žmigavca, i to je onda OK. Ne, nije i nikada neće biti OK da se auto ostavi na sred ulice, koliko god žmigavaca popalili.

Posebna poslastica u gužvama su oni sa rotacijama, koji jako žure. Dakle ne hitne službe, njih morate propustiti bez čekanja i razmišljanja.

Govorim o onim drugima, u crnim preskupim vozilima, obično nekoliko ih u koloni. Pa histerično voze kroz grad sa sve sirenama i zvučnom podrškom u vidu ljutitog glasa koji isto tako ljutito govori da se svi neizostavno odmah sklone sa ceste.

Prvo i osnovno što gospoda zaboravljaju je – da ih mi plaćamo. Shodno tome, ne da se ne bi trebali rasipati našim parama i još nam histerisati po ulici, jer oni negdje žure. Oni trebaju raditi posao za koji ih masno plaćamo, a ne maltretirati izvore finansiranja. Saberite se.

Tu imamo i ove treće, koji ne plaćamo mi, nego valjda sami zarade na razne načine. I oni voze skupocjena i nabrijana auta. I isto tako se i ponašaju, nabrijano. Jer i oni su važni i spremni su da vas doslovno pregaze ili bar udare u prolazu, samo da pokažu svu moć te svoje bitnosti i brzinu ljute mašine. I onda ide ovaj policijski presretač (koje pozdravljam i podržavam) i ne zaganja baš tog nabrijanog, nego nekog dedu u malom autiću koje ne može više od 60 na sat.

U svemu tome, ja i dalje pokušavam stići od tačke A do tačke B i pokušavam se iskulirati. Ne ide mi baš. Jedina sreća moja je što znam sebe, uglavnom znam i šta mogu očekivati, pa gdje god da krenem – ja krenem dosta ranije. Jer više volim stići ranije i čekati, nego kasniti i paničiti i onda se izvinjavati.

Ali u prosječnoj dnevnoj vožnji od tačke A do tačke B, minimalno jedna od ovih situacija je neminovna. A, najčešće skoro sve. I onda do pola puta budem cool i uzdišem, od pola puta eruptiram kao vulkan. Negdje u završnici bih i zaplakala. Ili možda ostavila auto tu na sred ulice, uključila sva četiri i otišla pješice.

Ako samo malo, ali baš samo malo, svako od nas promijeni to kako se ponaša u saobraćaju – pa gdje bi nam bio kraj. Ako reagiramo na semafore, na ostale učesnike u saobraćaju i ponašamo se normalno, ne smatrajući da smo važniji i da se nama više žuri – daleko ćemo stići. I smireno.