Fatima Maslić: Kako smo sačuvali Rodnu kuću “Ive Andrića”

Direktorica Zavičajnog muzeja u Travniku za naš magazin je istakla da ovoj kulturnoj instituciji nedostaje prostora, jer muzej čuva više od 80.000 eksponata. No, na broj posjetilaca, koji se iz godine u godinu kontinuirano povećava,  posebno je ponosna. Od 1.700 posjetilaca, koliko ih je bilo na početku, danas se broj posjetilaca popeo na cca 52.000

Razgovarala: Indira Delić

Fatima Maslić direktorica je Zavičajnog muzeja u Travniku, koja već dugi niz godina njeguje ovaj hram kulture. Ova dama za kulturnu baštinu naše zemlje učinila je mnogo. Završila je Filozofski fakultet u srbijanskoj prijestolnici i ponosna je urednica časopisa “Divan” starog 26 godina. Ponosna je majka dvije kćerke i sina, za koje je kazala da su njeni najveći pokretači.

Sve što je napravila temelji se na uspješnoj saradnji s ljudima, kako s članovima radne zajednice, cjelokupnog muzejskog tima, tako i s brojnim vanjskim saradnicima.

Sa ovom damom razgovarali smo o nekadašnjem sjedištu bosanskih vezira, Travniku, Muzeju…

Uspješna ste poslovna dama već dugi niz godina. Koji je recept za uspjeh?

– Ne postoji recept za uspjeh. To je individualno i svako ima svoj pristup radu. U osnovi svako razvija svoju „tehnologiju rada“. Postoje pravila koja trebate primjenjivati i vrijednosti koje morate imati i dostići da bi uspjeli u svome naumu. Znanje, rad, upornost, entuzijazam, to je nešto što se podrazumijeva. Ako nemate viziju i želju da učinite nemoguće, nećete uspjeti. Morate biti kreativni u svakom pogledu, crpiti ono što vam nudi vaše okruženje, ljudski potencijali, materijalni, prirodni, historijski. Morate biti pozitivni i optimistični. To govorim iz osobnog iskustva.

Kako počinje Vaša poslovna priča?

– Završila sam studij Istorije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1983. godine, kao udata žena i majka dvoje djece. Dina je rođena 1978., a Feđa 1982. godine. Kasnije sam u svojoj 41. godini rodila najmlađu kćerku Iman. U Zavičajnom muzeju Travnik počela sam raditi 1985. godine. Tih nekoliko godina do početka agresije i rata u BiH (1992.-1995.) nisam imala priliku steći neko veliko iskustvo u oblasti muzeologije, jer je stanje bilo „umrtvljeno“, nije bilo nikakvih pomaka. Ponosna sam i na činjenicu da sam glavna i odgovorna urednica „Divana“ već 26 godina, ali i na rad istoimenog kluba koji je producirao različite kulturne sadržaje i bio nezaobilazno mjesto susreta u teškim ratnim danima. Posebno sam ponosna na prvu redakciju „Divana“, moje drage prijatelje Seada Sarića, Mustafu Gafića, Envera Sujoldžića, Jasminu Hopić, Suada Bahtijarevića, Enisu Sujoldžić i mnoge saradnike koji su nam dostavljali priloge iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, ili su kao izbjeglice iz Jajca, Donjeg Vakufa, Sanskog Mosta i tako doprinosili kulturnom životu u to vrijeme. Čak smo organizirali i kulturnu manifestaciju „Ilhamijini dani“ 1994. i 1995. godine, koja se evo, više od 20 godina kontinuirano održava u organizaciji travničkog „Preporoda“, čiji sam aktivan član od samih početka. Mnogo sam vremena dala „Preporodu“, sve se radilo, a i danas se radi na volonterskoj osnovi. Formirajući klub „Divan“ u prizemlju Rodne kuće Ive Andrića, spasili smo muzejsku zbirku o životu i djelu nobelovca. S okončanjem rata ponovo je Rodna kuća, kao muzejski depandans, otvorena za javnost. Sa stručne, muzeološke strane gledano, Muzej je opravdao svoju misiju i to mi je veoma važno. Danas se u Travniku održava kulturna manifestacija „Andrićevi dani“ i Zavičajni muzej Travnik jedan je od glavnih aktera i pokretača ove manifestacije, a lik i djelo nobelovca jedan je od travničkih brendova. Ovih dana se upravo radi i na izradi projekta za uređenje Trga kod gradske biblioteke, koji je upravo na prijedlog Muzeja, osmišljen kao Trg književnosti gdje će na inovativan način biti predstavljeni bh. književnici koji su životom ili djelom vezani za Travnik: Abdulvehab Ilhamija Žepčak, Ivo Andrić, Skender Kulenović, Zulfikar-Zuko Džumhur.

Uskotračni voz Ćiro

 Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

– Moj radni dan počinje u 5:20 sati kada uz jutarnju kafu, u savršenom miru, s bilježnicom u ruci, ažuriram sedmični plan, utvrđujem dnevni plan aktivnosti: koje zadatke trebam obaviti, s kim imam kontakte, sastanke. Jutarnji minuti i sati, negdje do 7:15 sati uvijek mi prođu „munjevito“, jer mi je to najdragocjenije vrijeme za skiciranje tekstualnih predložaka za promociju kulturnih sadržaja ili osmišljavanje i razradu projekata, koji su veoma značajni jer smo upravo zahvaljujući njima, povukli s različitih nivoa mnoge grantove i donacije za kapitalne investicije i programsku aktivnost Muzeja.

Vaš najveći profesionalni izazov?

– U takve projekte spadaju i moja dva najveća profesionalna izazova: restauracija, zaštita i revitalizacija srednjovjekovne tvrđave Stari grad i spašavanje, restauracija i turistička prezentacija uskotračnog voza Ćire s raritetnom parnom lokomotivom iz austrougarskog perioda. Kada smo otpočeli obnovu Tvrđave 1999. godine kampanjom „Želim spasiTi Stari grad“ svi su mislili da je to utopija. Ali mi smo vrijedno radili, pisali projekte, kandidirali ih na mnoge javne pozive, dok konačno nije „upalilo“. Najprije smo dobili donaciju od Fondacije „Mozaik“, zatim je Stari grad proglašen nacionalnim spomenikom 2005. godine, nakon čega smo realizirali mnoge projekte na njegovoj sanaciji i restauraciji.

Praktično su se svake godine na nekim zidinama izvodili konzervatorski zahvati ili su se opremali prostori, otvarale stalne izložbene postavke, tako da danas imamo u cjelini obnovljen kompleks Staroga grada koji živi 12 mjeseci. Intenzivno je to u periodu od marta do novembra, kada ga posjećuje na hiljade turista iz cijelog svijeta i kada se na njemu odvijaju različiti sadržaji, pozorišne predstave, izložbe, promocije knjiga, koncerti, revije. Od opasne ruine, koja je prijetila da se obruši, Stari grad smo pretvorili u kulturni resurs i turističku atrakciju koji tokom godine zapošljava od osam do 10 ljudi.

Kako ocjenjujete posjetu Zavičajnom muzeju Travnik? Koliko tu ima turista koliko domaćih posjetilaca?

– Posjeta je iz godine u godinu sve bolja. Zahvaljujući kontinuiranom djelovanju na zaštiti ovoga kulturnog resursa, obogaćivanju i unapređenju naše ponude i uvođenju novina, kakve su npr. muzejske radionice lončarstva, tkanja i ručne obrade tekstila, ambijentalne predstave o životu i liku Ive Andrića, od 1.700 posjetilaca, koliko ih je na početku bilo, danas se broj posjetilaca popeo na cca 52.000 (2017.). Ranije je bilo više stranih posjetilaca, ali se broj domaćih povećava iz godine u godinu i vidljivo je da naši ljudi sve više putuju po Bosni i obilaze domaće turističke destinacije i atrakcije, što je dobro.

 Da li se Zavičajni muzej nalazi u adekvatnim prostorijama i na koji način se mogu poboljšati uvjeti za rad?

– Nedostaje nam još radnog prostora. Muzej čuva više od 80.000 eksponata. Pri tome nema svoju galeriju. Sada se upravo rješava i taj nedostatak dobivanjem namjenskog prostora u susjednoj zgradi bivšeg Vatrogasnog doma. Prošle godine je Vatrogasna služba izmještena na adekvatnije mjesto, a Muzeju je pripala garaža u prizemlju koja će nakon rekonstrukcije zgrade biti pretvorena u galeriju gdje će biti izložena muzejska umjetnička zbirka. Time će se značajno obogatiti kulturna ponuda grada i poboljšati uvjeti rada u Muzeju, posebno nakon očekivanog formiranja restauratorske radionice i proširenja depoa, ako dođe do nadogradnje zgrade Muzeja u budućnosti, za što također postoji spreman projekt.

 Historijska vrijednost

 Kako privući ljude da više posjećuju muzeje?

– Muzej mora pratiti savremene trendove i više se otvarati prema lokalnoj zajednici i uključiti i animirati okruženje, posebno mlade ljude. Nastojimo uspostaviti sinergiju s ciljnim grupama, kako bi odgajali publiku i one najmlađe, ali i one starije. Činimo to kroz projekte koji se izvode na terenu, kao što su arheološka iskopavanja, tematske izložbe, video produkcije, igramo ambijentalnu predstavu na Starom gradu, organiziramo radionice za djecu, pokrenuli smo radionice seoskog lončarstva, tkanja, ručne obrade tekstila, u cilju spašavanja zaboravljenog nematerijalnog naslijeđa. Zajedno sa slovenskom organizacijom PiNA dio smo tima koji sprovodi socijalni program ekonomskog jačanja žena u sferi turizma. Važno nam je da smo prisutni u javnosti, da komuniciramo s lokalnom zajednicom i podižemo svijest i razvijamo senzibilitet o očuvanju i zaštiti naših kulturnih vrijednosti. Ako budemo svjesni svoga kulturnog identiteta postat ćemo bogatiji jer ćemo imati obrađena i valorizirana dobra kulturne baštine koja možemo integrirati u turizam i ponuditi kao kulturni proizvod.

Šta biste izdvojili kao najvredniji predmeta među zbirkama u muzeju?

– Za nas su svi predmeti jednako važni, jer pored svoje veće ili manje estetske, materijalne, historijske vrijednosti, ti predmeti imaju dokumentarnu vrijednost. Oni nose informaciju o vremenu i kulturnoj epohi u kojoj su nastali. Ako baš treba izdvojiti neke primjere, bili bi to dijelovi pozlaćenog srebrnog pojasa pronađeni u jednome srednjovjekovnom grobu u okolici Travnika, nekoliko primjeraka stećaka s natpisima, dijelovi gradske nošnje iz osmanskog perioda, svitak Tore sa srebrnim cilindrom i molitvenik, likovna djela iz umjetničke zbirke, dokumenti i rukopisne knjige na orijentalnim jezicima, „rubtahta“,  astrolab iz osmanskog perioda, kao i preparati iz Prirodoslovne zbirke koje je sakupio Erich Brandis, svećenik i profesor Isusovačke gimnazije u Travniku na prelazu iz 19. u 20. stoljeće…

 Na kojim, trenutno, projektima radite?

– Natkrili smo voz „Ćiru“ i tako ga zaštitili od atmosferskih utjecaja. Nastavak projekta se sastoji od vanjskog uređenja dvorišta, organiziranja stalne izložbene postavke o uskotračnoj željeznici u zatvorenom vagonu, postavljanju banera s motivom Ćire koji prolazi kroz Travnik u pozadini kompozicije. Završavamo osposobljavanje književnog ateljea u Rodnoj kući Ive Andrića. Naša kustosica arheološke zbirke razrađuje zajednički projekt sa kolegama s Arheološkog instituta u Beču (OREA), kolega kustos književnosti priprema knjigu koja će biti objavljena i na njemačkom jeziku, a tematizira kulturni život u Travniku u vrijeme rata. U pripremi je i veoma značajna monografija o ambijentalnom naselju Osoju i travničkoj kući koja je rezultat zajedničke saradnje Muzeja i Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. Za „ Dane općine“ u martu mjesecu priređujemo promociju knjige profesora Asima Đelilovića „Crtež u BH dizajnu“ koja je izašla nedavno u našem izdanju, a upravo se prelama i rukopis knjige Envera Sujoldžića „Sjećanje na Travnik“. Važan događaj će biti smotra tornjaka 25. 03. 2018. godine na kojoj će učestvovati kinolozi, odgajivači i ljubitelji tornjaka iz BiH, a koja se organizira povodom zvaničnog priznanja tornjaka kao autohtone pasmine u Lajpzigu 07. 11. 2017. godine od strane Međunarodne kinološke organizacije. Organiziranjem ove smotre na Starom gradu i svečanim defileom kroz grad, Muzej želi skrenuti pažnju na ovu autohtonu pasminu pasa čije je prirodno stanište planina Vlašić sa stadima autohtone dubske ovce pramenke, čiji je vjerni čuvar upravo pas tornjak.

 Kako će Zavičajni muzej izgledati u narednom periodu, ako se ostvare svi planovi na kojima ste Vi i Vaš tim radili?

– Trudit ćemo se održati dostignuti stepen razvoja, proširiti prostorne i sadržajne kapacitete i težiti i dalje realizirati neke nove „utopije“, kao što je sprovođenje aktivne zaštite ambijentalnog naselja Osoje, obnovu feudalnog dvora, Hasanpašića kule na istočnom ulazu u grad, pokretanje aktivnosti na uređenju Zelene staze (rekreativne pješačke i biciklističke staze) na trasi nekadašnje uskotračne pruge na relaciji Travnik-Donji Vakuf-Jajce, uz uređenje lokaliteta sa stećcima i stvaranju arheoloških parkova u neposrednoj blizini trase.

To su neke od ideja koje pored redovnih aktivnosti, na skupljanju, obradi, čuvanju, zaštiti i prezentaciji muzejskog materijala, JU Zavičajni muzej Travnik ima u svojim dugoročnim planovima. Neke od njih već su i započete…

 Prvi spomen Travnika

Koliko godišnje manifestacija uspijete organizirati?

– Više od 20 svakako, što znači da u toku mjeseca imamo dvije ili više aktivnosti. Neke se odvijaju u Muzeju, na Starom gradu ili u Rodnoj kući Ive Andrića, s nekima gostujemo u drugim gradovima BiH i van granica naše zemlje. Tradicionalno obilježavamo prvi spomen Travnika (3. juni 1463.), datum rođenja Ive Andrića, kada počinje kulturna manifestacija „Andrićevi dani“, kao i datum piščeve smrti (13. 02. 1975.) i datum dodjele Nobelove nagrade za književnost (10. 12. 1961.). Tradicionalno, uz kajganijadu, obilježavamo i Prvi dan proljeća, 21. mart koji je i Dan općine Travnik, želeći sačuvati taj drevni običaj slavljenja ravnodnevnice, ekvinocija, koji je na ove prostore stigao iz daleke centralne Azije.