Ermin Bravo: Dragulj bh. glumišta

Inspirativni glumac za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama među kojima prednjače one za najboljeg glumca, te za najbolje odigrane uloge. Njegov glumački potencijal, osebujnost i kreativnost velikani filmske i pozorišne struke ocijenili su visokim ocjenama. Uspješno se okušao u različitim ulogama i proslavio u filmovima Remake, Grbavica, Na putu, U zemlji krvi i meda, Muškarci ne plaču, a gledamo ga i u posljednjem bh. filmskom hitu nazvanom Sin. Ermin Bravo svoju priču odlučio je podijeliti s nama

Piše: Indira Delić; Foto: Igor Huzbašić i Almin Zrno 

Bh. filmski i pozorišni glumac, dobitnik brojnih nagrada, Ermin Bravo rođen je u našoj prijestolnici, gdje je završio Akademiju scenskih umjetnosti. Ljubitelji filmske umjetnosti impresionirani su njegovim radom i djelom. Pored vrhunskih uloga u domaćim i u regionalnim ostvarenjima, ovaj Sarajlija je trijumfovao na prošlogodišenjem SFF-u, dobivši nagradu Srce Sarajeva za svoj rediteljski prvijenac Dah.

 Period kreativne eksplozije

U djetinjstvu je već znao da će njegov poziv biti vezan za umjetnost. Privlačili su ga muzika, slikarstvo, arhitektura, solo pjevanje. No, tokom srednjoškolskih dana počeo se amaterski baviti glumom, što ga je profesionalno i odredilo. Djetinjstvo pamti po pričama iz narodnooslobodilačke borbe kao i tada popularnom takmičenju Titovim stazama revolucije… Odgojen na vrijednostima socijalističkog društva, danas je veoma sretan što je doživio sistem koji je njegovao socijalnu jednakost. Doživio je i rat 90-ih, kao i tranziciju u “primitivni, lopovski, balkanski oblik liberalnog kapitalizma”.

– Mene su na glumačkom putu odredile ratne i poslijeratne sarajevske predstave. To je bio period kreativne eksplozije. Shvatio sam šta znači stvarati umjetnost iz otpora, šta znači kada je umjetnost potreba, kao zrak, hrana ili voda. Htio sam biti dio tog svijeta, želio sam imati na nekoga utjecaj, kao što je ta umjetnost imala utjecaja na mene. Upisao sam akademiju i sad sam na svu sreću dio tog magičnog svijeta – prisjetio se Ermin.

Naš sagovornik je i pedagog. Predavač je na Akademiji scenskih umjetnosti na predmetu Gluma i s ponosom ističe njen kvalitet kao i talentirane mlade glumce.

– Ne zaostajemo po kvalitetu za bilo kojim glumcima u regionu. Lijepo bi bilo da imamo priliku sarađivati s više značajnih evropskih reditelja. Kvantitet naših filmskih i pozorišnih produkcija nedovoljan je da bi se steklo dovoljno iskustva, te napredovalo onoliko koliko naši glumci zaslužuju.

Kako godine prolaze, Ermin je sve blaži prema sebi. Tvrdi da je prije bio prekritičan prema svom radu. Sretan je zbog te činjenice i uživa u tome. Sve svoje uloge je birao i ne postoji nijedna zbog koje se kaje.

– Definitivno, prema prošlosti ne osjećam žal. Sve stvari koje sam doživio dovele su me do ovog trenutka danas. Uvijek sam se rukovodio željom i odlučivao šta ću i s kim ću raditi. Stvari sam birao iz stomaka, etičkog svjetonazora i estetskog reda. Jednako su me odredili projekti koje sam odbio kao i oni u kojim sam učestvovao. Veoma sam zadovoljan putem koji sam izabrao. Ne volim se ponavljati i imam sreću da me reditelji zovu za različite uloge.

Istraživanje uzbudljivog svijeta

Na prošlogodišnjoj najvećoj regionalnoj filmskoj smotri Ermin je trijumfovao u režiji. Njegov film Dah nagrađen je Srcem Sarajeva. Film je, osim filmskih znalaca, oduševio i mnogobrojne poštovaoce njegovog rada. Priča filma je smještena u rehabilitacioni centar, gdje se mladić u dvadesetim godinama, radnik na održavanju, susreće s pacijenticom koja ima 71 godinu. Slučajni susret razvio se u neobičan odnos. Bez ijedne riječi dva bića su se prepoznala i promijenila jedno drugo.

– Nagrada koju sam dobio je lijepa potvrda za debitantski film. No, vidjet ćemo kako će se priča odvijati s drugim filmom. Što se tiče glumaca, nije bilo problema, imam dosta iskustva, jer radim sa studentima i navikao sam davati upute. Montaža i postprodukcija bili su novo iskustvo. To je uzbudljiv i kreativan svijet u čijem sam istraživanju uživao.

Na ovogodišnjem, jubilarnom SFF-u, gledali smo ga u ulozi nastavnika u filmu Sin rediteljice Ines Tanović, što mu je bilo posebno zadovoljstvo.

– Ines i ja smo zajedno studirali, ali nikada ranije nismo radili zajedno. Lijepo smo sarađivali. Najznačajnije mi je bilo to što sam u ovom ostvarenju igrao sa svojim studentima koji su upravo završili akademiju. Veoma mi je drago što su dobili uloge, te što su posvećeni, disciplinirani i vrijedni. Najveći moj uspjeh je kada vidim da su nešto naučili i da su na dobrom putu – ponosno govori.

Erminovi dani su veoma dinamični. Otkrio nam je da nijedan nije isti zbog specifičnosti posla. Često se zna desiti da snima na različitim lokacijama, nekada je hladno, nekada isuviše toplo, nekada pliva u hladnim jezerima, hoda po ledenim planinama… No, pozitivne strane su što non-stop upoznaje sjajne ljude, kolege, umjetnike, intelektualce od kojih mnogo uči.

– Pored užurbanog tempa zna nastupiti i period kada se manje snima. To vrijeme koristim da se uputim u relevantne tendencije kako u mojoj tako i u drugim umjetnostima. Također, tu je i moj stalni posao – rad sa studentima, koji me ispunjava. Generalno, veoma je dinamično, različito i uvijek se trudim da nikada nemam slobodnog vremena. I, da, muzika uvijek mora svirati čim se probudim, pa sve dok ne zaspim. To je nešto bez čega ne mogu. Kao ni bez čitanja.

 Umjetnici trebaju biti dobri ljudi

Veliku ulogu u Erminovom životu igra porodica, koja je uvijek uz njega, te mu daje elan da nastavi dalje.

– Otkako sam se poželio baviti glumom, pratila me je bezrezervna podrška porodice. Nikada nisu imali ništa protiv, potpuno su me podržavali, te smo stvorili odnos međusobnog povjerenja. Velika je sreća imati roditelje i brata kao ja. Oni nisu iz svijeta umjetnosti, a uvijek su razumjeli svaku moju potrebu. S druge strane, mislim da je tradicionalna verzija porodice precijenjena i da se u 21. vijeku treba preispitati. Porodica se može i birati, kao što se skladno može živjeti i u troje, četvero, sa i bez djece, u istospolnim brakovima, u grupama, komunama. Sve kombinacije i izbori trebaju biti legitimni i pravno prepoznati – kaže Ermin, koji svaku istinsku, potpuno emotivnu i intelektualnu razmjenu s partnerima, odnosno kolegama, doživljava kao najljepšu stvar.

– Cijenim svakoga ko štiti dignitet profesije, podiže radom glumačku umjetnost na viši nivo, ljude koji se njome ozbiljno i posvećeno bave, istražuju, napreduju, mijenjaju se i transformiraju. To su stvari koje poštujem kod kolega. Ono što mi je najvažnije, ispred profesionalnog, jeste etika, a to je da su umjetnici dobri ljudi. Ne zanimaju me djela ljudi koji su mizogini, koji su fašisti, nacionalisti, homofobi.

Svaki lik, ulogu igra s velikom strašću, te u svakoj pronalazi nešto što je vrijedno da se vidi i zapravo je svaka dio priče za koju misli da se treba ispričati i da će ljude promijeniti.

– Uvijek razmišljam o onome o čemu lik razmišlja, volim se pripremati. Ulazim u svijet koji moj lik živi i volim da sam u tom periodu, koliko traje predstava ili film u glavi lika, u njegovom svjetonazoru i emociji.

Ovaj velikan bh. glumišta nedavno je završio snimanje filma rediteljice Jasmile Žbanić. U narednom periodu posvetit će se radu s Igorom Drljačom, bosansko-kanadskim režiserom. Očekuju ga brojne predstave, te rad na novom vlastitom rediteljskom poduhvatu.

Pozorište ili film – vječno pitanje

– Teško je birati između pozorišta i filma, jer i jedno i drugo imaju svoje prednosti. Karijeru sam počeo u pozorištu, tu sam se zaljubio u glumu. Za pozorište treba veća glumačka vještina. U filmu glavnu ulogu može igrati i pas, dok su u pozorištu prave glumačke zvijeri. Volim glumačke zvijeri, volim moćne glumce i glumice, umjetnike svog posla, u tom smislu pozorište je mnogo teže!

 Muzička linija od prvog honorara

– Od prvog honorara kupio sam muzičku liniju. U tom periodu taj se muzički sistem tek počeo pojavljivati. Muzika je nešto bez čega ne mogu, tako da je odabir za kupovinu bio veoma lagan.