Emina Vejsilović: Vitiligo je bolest duše, emotivnih i srčanih ljudi

Emina Vejsilović je dugogodišnja novinarka i producentica. Trenutno uspješno vodi poslove u svijetu odnosa s javnošću i marketinga. U slobodno vrijeme se bavi društvenim mrežama i blogom koji je počela pisati tačno prije godinu dana. On je njen stidljivi projekat na koji je ponosna jer se ohrabrila da počne pisati o onome o čemu drugi možda ne pišu dovoljno. Jedna od tema je i Vitiligo, autoimuno kožno oboljenje koje Eminu prati još od tinejdžerskih dana.

Razgovarala: Nađa Huseinbegović

Kada ste prvi put bili svjesni činjenice da imate blijede flekice po tijelu, tzv. Vitiligo?

Od tinejdžerskih dana imala sam problema sa kožom. Prvo su počele alergije sa nepunih 12-13 godina, nakon toga dermatitis nakon čega su se pojavile prve flekice na mojim rukama. Nisam ih shvatila ozbiljno, otišla sam na pregled i nakon što su mi rekli da je moguće da je gljivično oboljenje nisam se previše obazirala nego mazala i tretirala kremama koje su trebale pomoći u dijagnozi koju sam dobila. Međutim, nakon nepunu godinu dana, sve više flekica je bilo na mojim rukama ali i drugim dijelovima tijela. Tad sam shvatila da je ovo zapravo vitiligo, što mi je vrlo brzo potvrdila i moja dermatologinja.

Šta je Vitiligo?

Vitiligo je autoimuna bolest koja zahvata 1 do 2% populacije. Oboljevaju podjednako oba spola i može početi u bilo kojoj životnoj dobi. Obično to bude između 10 i 30 godine života. Odlikuje se tako što se na određenim dijelovima tijela zapravo gubi pigment. Postoje razne teorije o uzrocima gubitka pigmenta, međutim nijedna nije razjašnjena u potpunosti. Vitiligo se obično pojavljuje nakon nekog pretrpljenog stresa ili traume, što ja smatram da je bio kod mene slučaj. Ja obično volim da kažem da je vitligo bolest duše i da ga imaju oni koji su srčaniji i emotivniji od drugih..

Kako ste se u životu nosili sa činjenicom da baš vi imate vitiligo?

Kada bih rekla da mi je bilo jednostavno lagala bih. Godinu i više o tome nisam govorila osim sa meni bliskim ljudima i to vrlo kratko. Više ponašajući se kao da je to nešto trenutno. Bježala sam od priznanja da su to flekice koje će na mom tijelu biti cijelog života. Bilo mi je teško i borila sam se sama sa sobom da shvatim i prihvatim da je to možda neki znak. Da usporim, da počnem da mislim više na sebe i svoje zdravlje kako fizičko tako i mentalno i da to prihvatim kao neko obilježje da sam možda posebna, drugačija. Ne mogu reći i da sam se danas u potpunosti pomirila sa tom činjenicom, ali radim na tome i sebi objašnjavam da nije strašno, ne boli, koga briga za flekice?

Da li postoji neka terapija koju koristite?

Konkretna terapije za liječenje vitiliga nažalost još uvijek ne postoji. Probala sam bezbroj krema za koje su garantovali da pomažu ali bez napretka. Pijem D vitamin te betakaroten. Štitim kožu od sunca faktorom 50, koristim UV lampu namjenjenu za vitiiligo i slična kožna oboljenja te pokušavam da pazim na ishranu i da imam dovoljno sna. Kod bilo kojeg autoimunog oboljenja, očuvanje i jačanje mentalnog zdravlja je čini mi se najvažnije.

Kakve su predrasude ljudi bile prema vama?

Iskreno, ne mogu reći da su to bile predrasude u smislu da me je neko vrijeđao, ignorisao i slično, ali stalna pitanja \’\’ šta ti je to \’\’ ili \’\’ zašto nećeš na sunce, zašto pokrivaš određene dijelove tijela \’\’ su me izluđivale i izluđuju me i dalje. Bilo je onih koji su mislili da je vitiligo prelazan ili da jako boli, ali na svu sreću puno je više onih koji me svakodnevno hrabre i smatraju da mi vitiligo jako lijepo stoji i da me čini drugačijom.

I javno ste pričali o vitiligu… kako ljudi oko vas reaguju na vašu priču?

Bilo je onih koji me hajmo reći sažaljevaju, ali i onih koji su po prvi put shvatili zašto nikada nikoga ne treba pitati pitanja poput \’\’ šta je to \’\’ jer nikada ne znate koliko to može uticati na nekoga. Meni su takva pitanja jedno vrijeme jako smetala. Borila sam se i borim se i danas sa sobom, upravo zbog toga sam počela javno pisati i govoriti o vitiligu kako bi svi drugi shvatili da je u različitosti zapravo ljepota i da trebamo da prihvatimo sebe baš onakve kakve jesmo. Sa flekicama ili bez njih.

U svijetu su mnoge osobe poznate koje na sebi „nose“ Vitiligo?

Da! I uvijek su prvi u kampanjama koje promoviraju različitosti, ljubav prema sebi i svom tijelu i mislim da na taj način motiviraju sve, posebno mlade ljude koji se bore sa bilo kojim vidljivim kožnim oboljenjem. Jako su traženi među brendovima. Mislim da kod nas još uvijek nema dovoljno hrabrosti da nosioci velikih kampanja budu upravo osobe sa npr. vitiligom.

Privatno ste PR fakulteta SSST u Sarajevu, a pored toga u slobodno vrijeme pišete blog. Recite nam nešto o njemu?

Nakon pet godina rada na Face TV odlučila sam da moja karijera treba da ide u drugom smjeru i već petu godinu sam dio tima Univerziteta SSST. Radim kao PR i marketing menadžer i mislim da bolju odluku nisam mogla donijeti. Blog sam počela pisati za vrijeme prve izolacije, prošle godine u mjesecu martu. On je bio moj bijeg od blage anskioznosti koju sam počela da osjećam ( kao i većina) u trenutku kada ništa nismo znali o corona virusu, kada smo bili zatvoreni i kada sam se bojala da će se cijela situacija nesvjesno odraziti na mene i moje flekice. Nakon prvog posta sam dobila ogromnu podršku svojih radnih kolega, a neki od njih su bili gosti u mojim postovima.

Ovaj mjesec slavite godišnjicu postojanja vašeg bloga?

Tako je. Godina je prebrzo prošla i dalje ne mogu da vjerujem koliko sam podrške i predivnih poruka dobila. Ono što me raduje jeste to da sam upoznala toliko divnih mladih žena koje imaju isti ili sličan problem sa kojim se bore. Nekako sam ( bar mislim) bar na kratko podigla svijest o tome koliko je važno da njegujemo svoju kožu. Ona je naš najveći organ i moramo joj posvećivati posebnu pažnju. O tome koliko ne treba da pitamo druge pitanja koja ne bi smo voljeli da pitaju nas. Koliko jedna drugoj trebamo i moramo biti podrška te koliko je važno raditi na mentalnom zdravlju i govoriti o onome što nas muči. Meni je pisanje pomoglo, razgovor sa ženama koje imaju iste probleme, dijeljenje iskustva. Također, upoznala sam predivne ljude koji stoje iza brendova koji su moja podrška kroz sve ovo. Voljela bih da se o problemima kože priča i piše više, voljela bih da je više doktora kao što je moja dermatologinja dr. Tamara Jovović- Sadiković, prije svega veliki čovjek, prijatelj i doktor. Ja ću se kroz svoje tekstove i dalje truditi da podižem svijest o tome koliko smo prije svega sami sebi važni, i samo kada smo dobri sebi možemo biti dobri i drugima.

Jednostavno pitanja za kraj – šta volite a šta ne?

Volim život, volim ljude koji me vole, volim biti sretna, nasmijana i zdrava. Ne volim nepravdu, zle ljude i laž.