Elma Hodžić: Čvrsto vjerujem da moć kulture liječi društvo!

Kustosi interpretiraju naslijeđe, rade sa zajednicom, prikupljaju i čuvaju muzejske predmete, pronalaze načine da naslijeđe predstave publici, brinu se da muzeji budu žive institucije. U Historijskom muzeju BiH možete upoznati Elma Hodžić, tridesetjednogodišnju kustosicu, koja s ponosom nosi ovo zanimanje. Kako kaže, do ovog zanimanja je doveo splet okolnosti, među kojima izdvaja studij komparativne književnosti i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Elma je svoj hobi, ljubav prema kulturi i naslijeđu, pretvorila u profesiju. Zaljubljena je u priče, istočnjačku filozofiju, procese stvaranja novog i popravljanja starog. 

Kada i zašto ste se odlučili za ovaj poziv?

Ja ne spadam u ljude koji su od malih nogu znali šta će biti kad porastu. Čak me nerviraju ljudi koji govore kako su od malena znali da će biti umjetnici, pravnici, informatičari. A opet, da nisam kustosica, ja tačno ne znam šta bih drugo bila. Došla sam u Historijski muzej BiH kao studentica, sa pitanjem: kako mogu pomoći? U tom nastojanju da pomognem ranjenom, krhkom i takoreći napuštenom hramu, pomogala sam izgleda najviše sebi. Volontiranje se produžavalo, ja sam sve više bila opčinjena pričama koje se čuvaju u muzeju. I eto, prođe, ako me matematika dobro služi, nekih osam godina. Ja sam zapravo imala veliku sreću da sam se okružila u muzeju ljudima koji su mi bili spremni pružiti priliku i koji su vjerovali u mladost. Moje današnje kolege i kolegice (a najviše direktorica muzeja, Elma Hašimbegović) su bili jako dobri mentori/ce i od njih sam naučila kako se radi posao – ne samo kako se čuvaju predmeti, prave izložbe i razmišlja u muzejskom diskursu, od njih sam naučila kako se voli naslijeđe.

Kako biste opisali posao kustosa… Koje su vaše obaveze?

Moje kustosko djelovanje ne podrazumijeva klasično radno vrijeme i prostor. Ako želite biti dobar kustos, onda morate živjeti kulturu i razumjeti njenu misiju u društvu… Međutim, to nisu posve jasno definisani procesi, već se stalno račvaju, usložnjavaju i dekonstruišu. E to je ono što najviše cijenim u poslovima kustosa: radni dan koji je ispunjen otkrivanjem starih predmeta i novih priča, susretima sa različitim ljudima, prostorima i vremenima. Ne znam koliko koraka napravim dnevno, ali znam da je svaki napravljen tako da mi pomogne da bolje razumijem sebe, da više poštujem drugo i drugačije, da iskopam neki fragment prošlosti koji nam može pomoći da prevaziđemo izazove savremenog društva. Formalno, ja vodim biblioteku Historijskog muzeja BiH, ali sam učestvovala u reorganizaciji i drugih muzejskih kolekcija. Sa kolegama razvijam projekte i programe kroz koje pokušavamo približiti muzejske priče publici. Kustosi borave u depoima i osiguravaju adekvatno okruženje za čuvanje muzejskih predmeta. Potom, istražuju priče o predmetima i pronalaze mehanizme predstavljanja eksponata. Muzejska interpretacija je polje izrazito jake kreativnosti – to je područje koje mene trenutno najviše zanima. Pored rada u muzeju, kustosi često obavljaju terenska istraživanja. Ja sam pandemiju iskoristila za obavljanje terena i to mi je uveliko obogatilo znanje ne samo o temama koje sam obrađivala, već o historiji i geografiji Bosne i Hercegovine. Ima još mnogo zanimljivih kustoskih aktivnosti, obaveza i odgovornosti…

Svijet se danas dosta razlikuje od toga kako je izgledao u odnosu na prije dvije godine. Kako i na koji način ste se vi uspjeli prilagoditi situaciji koja nas je zadesila? (Korona virus)

Mene je korona, vjerovali ili ne, izliječila od brojnih dijagnoza savremenog društva za koje nisam ni bila svjesna da imam. Ovo je vrijeme ozbiljnih propitivanja. Muzejski svijet sada prolazi, u svojoj relativno kratkoj historiji, najozbiljniju buru. Ostao je bez najvažnijeg elementa: bez publike. Međutim, svjedočila sam vrlo ozbiljnim pokušajima da umjetnost i kultura posluže kao lijek protiv pandemije. Zadnje dvije godine su pokazale da nam kultura itekako treba: da jedna pjesma može pomoći da se trznete iz letargije, da slika može pokazati da niste usamljeni, da jedna izložba može sačuvati naše priče za generacije koje tek dolaze. Tim Historijskog muzeja BiH je čitavu pandemiju aktivno radio: pripremali smo online sadržaje, uređivali muzejske zbirke, renovirali prostor i pripremali se za doček publike u muzeju. Rezultati su već vidljivi.

 Koliko se to odrazilo na vaš rad… Da li osjetite posljedice?

Raspored muzejskih aktivnosti je početkom pandemije kolabrirao, ali je misija Historijskog muzeja BiH ostala zaštićena od invazije virusa. Bili smo prinuđeni pronalaziti načine kako da muzej, iako fizički zatvoren, bude i dalje koristan društvu. Odlučili smo se da priče iz bosanskohercegovačke historije ponudimo kao inspiraciju za prevazilaženje trenutne društvene krize. Muzej, zajedno sa drugim institucijama kulture sa državnim predznakom, nema riješen sistem finansiranja i pomoć države. To se u vremenu krize itekako osjeti. Ili će se situacija u muzejskom svijetu normalizirati otvaranjem granica ili će se zauvijek promijeniti koncept muzeja kao institucije. Ja navijam za kombinaciju ova dva modaliteta – da se situacija stabilizira, a da muzejski svijet bude još bolji i zanimljiviji nego što je do sada bio.

Po vašem mišljenju, koliko je važno za jednu zemlju da posjeduje ono što možemo naći u Historijskom muzeju?

Izuzetno važno! Međutim, ove važnosti su svjesni kustosi i publika, ali ne i politika. Evo zašto. Muzeji su ogledala društva. I ono pozitivno i ono negativno se reflektuje u ogledalu. Odraz bosanskohercegovačkog društva je, ako mene pitate, uveliko zatamnjen svijetu zbog ozbiljne političke krize koja već tri decenije uništava baštinu. Znate li kako se strana publika i muzejski partneri iščuđavaju kada im objašnjavamo da muzej ne finansira njegov osnivač, država Bosna i Hercegovina? Skala iščuđavanja se pojačava kada posjetitelji dođu u hladne galerije (u kojima nema grijanja) i kada počnu istraživati najtoplije ljudske priče koje Historijski muzej BiH čuva. Ipak, muzej opstaje. Najviše zahvaljujući entuzijazmu uposlenika, podršci građanki i građana Bosne i Hercegovine, pomoći medija i stranih partnera koji prepozaju Historijski muzej BiH kao pouzdanog saradnika. Dok ne dođu neka bolja vremena, podsjećam nas da se u muzeju čuvaju važni dokumenti, umjetnička djela, fotografije, arhivska građa i knjige koje svjedoče o novijoj historiji Bosne i Hercegovine.

Na koji projekat ste posebno ponosni?

Ponosna sam na sve projekte kojima smo dali glas onima koji su nenametljivi, tihi i obespravljeni. Na svaki projekat u kojem smo dobili novog ambasadora muzeja, otvorili istraživačke puteve mladima ili im pomogli da kritički posmatraju prošlost i identitete. Na svaki projekat u kojem je muzej bio platforma za dijalog i mjesto razmjene ideja.

Koja je trenutno najposjećenija postavka u Historijskom muzeju?

Najviše pažnje trenutno plijeni postavka „Evrovizion: Crossing Stories and Spaces“. Riječ je o izložbi savremene umjetnosti, čija produkcija, autorski tim i odabir tema privlači domaću i internacionalnu publiku. Tu je postavka Opkoljeno Sarajevo koju stalno nadopunjujemo, mijenjamo – a koja snagom priča i specifičnim muzeološkim pristupom pomjera granice na nivou posjetiteljskog iskustva i kustoskog posla.

Šta nam novo pripremate u budućnosti?

U toku je još jedno „Ljeto u muzeju“. Pred nama su brojne muzejske aktivnosti: radionice, promocije knjiga, projekcije, diskusije… Nakon toga ćemo publici predstaviti rezultate istraživanja kroz nove postavke – kako u muzeju, tako i izvan muzejskog prostora. O tome će biti više riječi uskoro. Do tada je Historijski muzej BiH nezaobilazna ljetna destinacija.