Đemila Talić-Gabriel: Ženama u BiH nedostaje razumijevanje društva

Osim što je uspješna poduzetnica, ova Bosanka s australijskom adresom, duže od godinu je počasni konzul naše zemlje u Novom Južnom Walesu. Nakon niza aktivnosti kojima je promovirala bh. vrijednosti na australskom tlu, Predsjedništvo naše zemlje dodijelilo joj je ovu počasnu titulu

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović; Foto: Edvin Kalić

Brojne uspješne bh. dame proteklog su mjeseca u našoj zemlji imale priliku govoriti o svojim businessima, impresivnim karijerama i tako motivirati potencijalne poduzetnice da se usude napraviti prvi korak i pokrenu vlastiti posao. Tako je u sklopu 9. Sarajevo Business Foruma mjesto među lidericama svjetskog glasa zauzela i Đemila Talić-Gabriel. Osim što je uspješna poduzetnica, ova Bosanka s australijskom adresom, duže od godinu je počasni konzul naše zemlje u Novom Južnom Walesu. Nakon niza aktivnosti kojima je promovirala bh. vrijednosti na australskom tlu, Predsjedništvo naše zemlje dodijelilo joj je ovu počasnu titulu.

 Na kraju svijeta

Sretna sam što je Predsjedništvo BiH prepoznalo moj rad. Titulu počasnog konzula sam zvanično dobila prošle godine, ali isti posao sam obavljala i ranije. Zapravo je ono što sam radila samo ozvaničeno. Mislim da sam izabrana jer sam rado i s velikim srcem učestvovala baš u svim projektima koji se tiču naše zemlje, a dešavali su se na australskom tlu. Koristila sam svoja poznanstva i veze da bih ostvarila neke ciljeve i sada mi je drago što to isto mogu raditi kao zvanični predstavnik BiH – priča nam na početku razgovora Đemila, izdvajajući projekt postavljanja stećka ispred Državnog parlamenta u Canberri.

Finansijski sam podržala ovaj projekt koji je itekako značajan. Naravno, najveće zasluge pripadaju našem tadašnjem ambasadoru u Australiji Damiru Arnautu, koji se uspio izboriti za postavljanje tog bh. spomenika. Naime, Australija već 20 godina nije primila nijedan poklon od druge države. Da bi se to desilo, morali su donijeti odluku u Parlamentu da na to pristaju. A naš ambasador je prekinuo tu australijsku tradiciju i danas stećak stoji ispred zgrade Parlamenta.   To je zaista veliki i značajan uspjeh.

Kako naša ljubazna sagovornica kaže, titula počasnog konzula nije je nimalo promijenila osim što je, možda, odlučila još više ulagati i raditi na promociji naše zemlje. Topla, ali i borbenog duha kao sve Krajiškinje, Đemila će vas svojom pozitivnom energijom i duhom osvojiti već na prvu. Iako posljednjih 15 godina živi i radi u Australiji, gdje je vlasnica kompanije za prodaju nekretnina, odlično je upućena u sve prilike u našoj zemlji, a trudi se posjetiti je barem svaka tri mjeseca.

O imenovanju nisam nikada ni razmišljala. Nisam ni pomislila da bih mogla biti imenovana za konzula. Samo sam radila ono što osjećam. Kad sam otišla iz rodne Bosanske Dubice, imala sam 25 godina. Možda je kliše, ali gdje god da odete, vaša zemlja ostaje u srcu. Mogu govoriti još 10 različitih jezika, ipak ću uvijek biti iz BiH. U Australiji je običaj, da kada djelujete kao filantrop, vaše ime i zemlja odakle ste budu upisani na zidu te ustanove kojoj ste pomogli. Kada sam pomogla jednom australskom bolničkom odjelu za nedonoščad, kako bi iskazali svoju zahvalnost, ime su mi ugravirali na počasno mjesto. Kada su me pitali iz koje sam zemlje, rekla sam im da napišu iz BiH. Jer, to je moja zemlja, pa taman živjela na kraju svijeta – iskreno će Đemila.

 Ponovni početak

Zbog rata, Đemila je iz BiH najprije otišla u Njemačku, a potom je iz Njemačke odlučila otići u Australiju, te kao samohrana majka dvoje djece, krenuti ponovo ispočetka.

 – Nisam znala ni riječi engleskog jezika. Zamislite da učite engleski koji vam predaje profesor engleskog. Ništa ga nisam razumjela. Ali nisam odustajala. Ponovo sam završila koledž, pa fakultet, pokrenula sam vlastiti posao i tako je Australija postala moj drugi dom. Kada sam odlazila iz Njemačke, sebi sam rekla da idem da bih se jednog dana vratila. Mislim da je sada taj trenutak došao. Ipak, taj proces traje i nije tako lako odsjeći sve veze. Suprug Chris i ja imamo velike poslove i ne možemo sve tek tako ostaviti – kaže Đemila koja je sa suprugom otvorila već jednu kompaniju i u našoj zemlji. Planiraju posao i dalje širiti, na pitanje je li naša zemlja nepovoljno i rizično područje za razvoj poslovanja, Đemila kaže:

Nažalost,  za strance još imamo imidž ratom porušene i uništene zemlje. Takvu sliku moramo prestati prodavati. Moramo je mijenjati posebno prema vanjskoj politici. Moj suprug je stranac i kada sam ga pitala zašto ljudi imaju takvo mišljenje o nama, rekao mi je da ono što posjedujemo vrijedi puno, ali da to ne znamo upakirati i lijepo predstaviti. To je isto kao kada odete u prodavnicu i birate između dva poklona. Naravno da ćete uzeti onaj koji ljepše izgleda. To su naši propusti. Moram priznati da griješimo i u tom što više ne podstičemo žene, jer mi smo sposobne. Dalje, za bolje strane investicije mora se pojednostaviti administracija. Naprimjer, u Dubaiju kompaniju možete otvoriti u roku od 24 sata. Kod nas to traje danima, a poslovni ljudi na to ne žele gubiti vrijeme. Također, troškovi su puno veći nego u Australiji koja ide na ruku razvoju bisznisa.

Na ovogodišnjem SBF-u Đemila je govorila i o tome kako žene mogu biti još bolje liderice. Zanimalo nas je šta nedostaje da bismo imali više liderica, a ne lidera u BiH?

Nedostaje razumijevanje društva. Društvo tj. mi moramo podstaći žene koje su jake, vrijedne i imaju ciljeve.  Takvim ženama želim poručiti da se ne plaše. Da budu hrabre i budu ono što jesu. Da same sebi ne stvaraju prepreke. Za mene ništa nije nemoguće. Nikada se nije desilo da je neko organizirao obilježavanje Dana državnosti jedne zemlje u Državnom parlamentu zemlje domaćina. E, pa kad su meni rekli da se to ne može uraditi, dokazala sam suprotno. Sve se može kad se hoće – samouvjereno će Đemila.

Kaže da su za nju uspješne žene one koje su zadovoljne svojim djelima i onim što rade, bilo da se radi o trivijalnim stvarima poput spremanja ručka do veoma odgovornih poslova koje obavljaju. No, kao svoj najveći uspjeh ističe svoju djecu.

\"\"

– Za mene, najveći uspjeh su moja djeca i djela koja ostavljam iza sebe. Imam sina i kćerku. Sin je završio kanadski univerzitet u Dubaiju i radi kao konsultant u jednoj kompaniji za zapošljavanje, koja je direktna konkurencija kompaniji u vlasništvu mog supruga,… (smijeh). Želio je dokazati da može i zna raditi. I zaista je uspio. Na visokom je položaju, a sada je upisao i magisterij. A kćerka radi u Njemačkoj za Microsoft. I oni su moj uspjeh. Moj uspjeh je što me zovu dvaput dnevno, što se brinu gdje sam, kako sam, što im se moram javiti svaku noć. Jer, sve materijalno je prolazno – iskreno će naša sagovornica, koja nam je na samom kraju razgovora otkrila i kako izgleda njena svakodnevica.

\"\"

– Ustajem u pet ujutro svaki dan. Odlazim u teretanu i potom na posao. Moj radni dan se završava negdje oko jedan navečer i svaki dan je isti. Brzo spavam, pa se naspavam… (smijeh).

 Medaljon koji sam zaradila

– Žao mi je da oni koji mogu drugima pomoći, to ne čine. To zaista ne mogu da shvatim. Ne smatram da sam humana, to je jednostavno dio mene. Naučena sam da pomažem drugima. Dječiji osmijeh znači mi sve. Imam medaljon koji su mi poklonila djeca s Down sindromom.  Taj medaljon znači mi više nego išta drugo. Njega sam zaradila, a sve ostalo sam kupila. I u tome je velika razlika.

 „Šećerhanume“ u Australiji

– 18.000 ljudi iz BiH je na biračkim listovima u Australiji. To je veoma veliki broj. Političari iz BiH trebaju doći dole i upoznati ih. Nažalost, ne posvećuje nam se dovoljno pažnje. Razumijem ogorčenje i bijes ovdašnjeg stanovništva kada dijaspora dođe na odmor i rasipa se novcem. Ali, nisu svi takvi. Ima dosta ljudi koji žele ulagati i koji šalju novac u BiH. Evo, spomenut ću bh. udruženje žena koje već pet godina pravi kolače i catering, te sav zarađeni novac šalju u BiH. Odmilja ih zovem „šećerhanume“ i trudim se da ih angažujem kada god sam u mogućnosti, jer sve što zarade pošalju za godišnju užinu nekom djetetu u Bosni ili pronađu stare i iznemogle i plate im ogrjev. One to rade iz čiste ljubavi. I naravno da zaslužuju poštovanje, barem da ih neko spomene po dobrom.