Arzu Karataş: Htjela sam pomoći drugim ženama da prestanu govoriti: \”voljela bih da sam…\”

 „Primijetila sam kvržicu na samopregledu grudi i bila je zaista velika! Međutim, nisam mogla vjerovati da imam rak“

Kada je uradila mamografiju, koju je dugo zanemarivala, riječi njenog ljekara dovele su do radikalnih promjena u njenom životu, imala je III stadij raka dojke!

– Voljela bih da sam to saznala ranije – bila je prva rečenica koja joj je odjekivala mislima. Moglo se otkriti u ranoj fazi da sam…! Nadahnuta ovom rečenicom nakon njenog liječenja, Arzu Karataş, predsjednica Udruženja Pink Lines (Udruženje žena oboljelih od karcinoma ženskih organa), sada ulaže velike napore kako bi pomogla drugim ženama da ne kažu voljela bih da sam…

Zbog toga što je dugo vremena bila na rukovodećem položaju u zdravstvenom sektoru, Arzu Karataş uradila je mamografiju koju je dugo zanemarivala i njen život se nakon toga drastično promijenio. Ljekari su joj saopćili da ima rak dojke III stadija.

 – Primijetila sam kvržicu na samopregledu grudi i bila je zaista velika! Međutim, nisam mogla vjerovati da imam rak. Čitav moj svijet se srušio – kada su mi ljekari to saopćili. Bila sam zbunjena, tužna i nesumnjivo ljuta! Moj unutrašnji glas govorio je da bih voljela da sam obavila svoje skrining testove ranije i da bi se tada rak mogao otkriti u ranijoj fazi. Da ih nisam odgađala toliko dugo, sada se ne bih suočavala s tako velikim problemom. Prolazeći kroz burne osjećaje, trebala sam donijeti odluku – ili preporučeni tretman prigrliti objema rukama ili odustati od svega. Brzo sam postala svjesna svog stanja i donijela sam pravu odluku.

Uzela sam smrt zdravo za gotovo

Ovo priznanje dovelo je Arzu Karataş do procesa koji je također promijenio njen stav prema životu. Upoznala se s teškim hemoterapijama i radioterapijama:

– Prvo sam se pitala koliko dugo ću živjeti s dijagnozom koju je postavio doktor! Zato sam uzela smrt zdravo za gotovo. Nakon toga su operacije, hemoterapije i radioterapije ušle u moj život… Međutim, mogu reći da mi je najgori dan u životu bio kada sam izgubila kosu. To je za mene bila ozbiljna trauma. Kada vidite sebe bez kose, vaš pogled govori da imate rak… Plakala sam i bila sam tužna, ali sam se prilagodila svemu u veoma kratkom periodu, počela sam nositi periku i prilagodila sam se novom načinu života. Poslovni život je hranio moj duh. Vjerujete li da sam se odmarala dva do tri dana i onda ponovo počinjala raditi nakon teških hemoterapija?

 Mislila sam na to kako se druge žene s ovim nose

U svom poslu susretala se s pacijentima u Centrima za oboljele od raka – u bolnicama u kojima je radila, Arzu Karataş prepoznala je činjenicu da pacijenti koji obole od raka imaju jedinstvene potrebe.

– Razmišljala sam o tome šta pacijent doživljava, osjeća i treba u toku liječenja. Imala sam sreće, jer sam mogla brzo kontaktirati ljekare koji su specijalizirani za ovu oblast i razgovarati o mogućnostima liječenja. Mogla sam imati odgovore na sva svoja pitanja o procesu liječenja. Međutim, ova bolest ima i psihološke i socijalne aspekte. To što su svi moji prijatelji bili pored mene i njihovo prisustvo u svakom trenutku unijelo je nevjerovatnu moć u moju borbu protiv ove bolesti. S druge strane, morate se s tim nositi i dok ste sami. Moje iskustvo me naučilo da su porodica i prijatelji, nesumnjivo, veoma važni, ali pacijenti se mogu daleko bolje nositi s tim iskustvom komunicirajući i razmjenjujući iskustva s drugim ljudima koji imaju isti ili sličan problem.

Sastajemo se u udruženju

Navodeći da je sa zadovoljstvom pozdravila ideju svojih prijatelja da osnuju udruženje na osnovu iskustava proizašlih iz ove bolesti, Arzu Karataş kaže:

– Osnovali smo Udruženje Pink Lines. Predivan je osjećaj da sam saputnik u borbi protiv raka. Naše udruženje fokusiralo se na rak od kojeg obolijevaju žene. Počeli smo ulagati napore i na području raka dojke, jer je on veoma rasprostranjen, zajedno sa svim ginekološkim karcinomima. Ulažemo veliki napor kako bismo povećali društvenu svijest o ovim bolestima, kako bismo pomogli drugim ženama da izbjegnu izricanje samookrivljujućih rečenica i samožaljenje. Mi, također nastojimo stati uz žene, kojima je potrebna materijalna podrška u dijagnostici i liječenju. Pratimo ih na njihovim teškim putovanjima. Također, pomažemo u sprovođenju njihovih operacija i drugih tretmana, ako je potrebno. Podijelimo svoja iskustva s pacijenticama i odgovaramo na njihova pitanja. Razvili smo značajne projekte i susrećemo se sa hiljadama žena licem u lice, ili putem interneta.