Alma Kratovac: Nisam propuštala šanse koje su mi se pružale

Karijeru u bankarskom sektoru uspješno gradi već 19 godina i jedno je od najpriznatijih imena u ovoj vrsti businessa. Tokom karijere obnašala je brojne liderske pozicije, a već kao 35-godišnjakinja postala je direktor sektora u jednoj bh. banci. Mijenjala je poslodavce, vodeći se vlastitim pravilom da svaki preuzeti posao izvede do kraja, te potom prihvati novi. Danas je direktorica Diners Cluba u BiH

Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović; Foto: Edvin Kalić

Pisati o poslovnim izazovima, pravim odlukama i odličnim rezultatima dama na liderskim pozicijama u našoj zemlji posebno je zadovoljstvo. Ako se iza svega toga skriva i priča o zanimljivim počecima naših uspješnih sagovornica, te činjenica da su sve stekle vlastitom hrabrošću i predanim radom, onda smo uvjereni i u uspjeh naše misije da vas inspirišemo našim ispisanim stranicama.  A ovog puta svoju poslovnu, ali i privatnu priču s nama je podijelila Alma Kratovac, direktorica Diners Cluba u BiH. Alma karijeru u bankarskom sektoru uspješno gradi već 19 godina i jedno je od najpriznatijih imena u ovoj vrsti businessa. Obnašala je brojne liderske pozicije, a već kao 35-godišnjakinja postala je direktor sektora u jednoj bh. banci. Tokom karijere mijenjala je poslodavce, ali vodeći se vlastitim pravilom da svaki preuzeti posao izvede do kraja, te potom prihvati novi. Bez imalo dvojbe, naša 43-godišnja sagovornica jedna je od najuspješnijih bh. dama s kojom smo do sada imali priliku razgovarati.

\"\"

 Zanimljiva je Vaša priča o profesionalnim počecima. Kako je sve krenulo?

– Sve se desilo sasvim slučajno. Radila sam kao stjuardesa na Međunarodnom aerodromu u Sarajevu. Prije toga sam radila kao stjuardesa Kuvajtu, a potom sam počela raditi kao zemljaska stjuardesa kod nas. Imala sam nešto godišnjeg i došla sam pomoći prijateljici koja je tada radila u banci. Bilo je to 2001. godine i sasvim slučajno upoznala sam menadžment Universal banke. Na kraju tog radnog dana, direktorica te banke, moja imenjakinja Alma, mi je ponudila da ostanem raditi u banci. Vjerovato je prepoznala u meni neki potencijal. Moram reći da nikad sebe nisam vidjela u banci niti u tom sektoru. Zamišljala sam se u sasvim drugim vodama. Čak sam mislila da ću biti žurnalista, ali nikad bankar.

Na koju poziciju ste primljeni?

– Postala sam asistent uprave, a godinu kasnije formirala sam Odjel marketinga i kvalitete usluge kao i PR u tadašnjoj Universal banci. Zapravo taj Odjel je već bio postavljen, ali sam ih izvela do kraja. To je bila mala lokalna banka sa nekoliko desetina poslovnica u BiH. Vrlo brzo nakon što sam tu poziciju preuzela od kolegice koja je tada otišla iz BiH, Zagrebačka banka je preuzela Universal i Hercegovačku banku u Mostaru, pa smo postali Unicredit zagrebačka banka. Tako se i moja pozicija sama gradila dalje. Postala sam  voditelj odjela sa više ljudi i sa striktnim fokusom na pozicioniranje proizvoda. Poseban dio, na koji sam potrošila najviše vremena u tom razvojnom putu u Unicredit grupaciji, posvetila sam unapređenju kvalitete usluge koja se pruža klijentima u banci. Po tome i danas je ta banka prepoznatljiva: posebnom odnosu prema klijentima.

\"\"

Niste se tu zadržali?

– Godine 2011. prelazim u Sparkasse banku na poziciju zamjenika direktora Sektora za poslovanje sa stanovništvom, a ujedno sam vodila sektor razvoja proizvoda, formirala ponovo kvalitet usluge. Jer jedino po čemu se možemo razlikovati mi koji radimo u finansijskom odnosno uslužnom sektoru jeste u usluzi. Prizvodi su manje-više svi slični i ono po čemu klijente možeš pridobiti i zadržati upravo je lični pristup prema njemu. Naravno da to nije jednostavno napraviti i to ne može sam čovjek. Tu sam imala divan tim ljudi, gradili smo sve ispočetka. Puno prilika sam dala mladim.

Pa i Vi ste tada bili mladi?

– Relativno. Postala sam direktor sektora sa 35 godina, a prije toga sam bila na rukovoditeljskim pozicijama. Nisam propuštala šanse koje su mi se davale.                                                                                                                                        Ako neko prepozna potencijal i ukaže mi povjerenje da taj projekt iznesem, objeručke ga prihvatam. Ne iz razloga što sam željna neke slave, daleko od toga, nego zato što je to prilika da ja naučim i da prenosim znanje drugima. I možda je u tome najveća snaga mog uspjeha, što nikad znanje nisam čuvala samo za sebe, nego sam ga širila na svoje saradnike. Gledala sam uvijek da sam okružena ljudima koji su, možda, u nekim poljima bolji od mene, kako bih imala od koga učiti i kako bi me imao ko nasavjetovati da donosim bolje odluke. Moje odluke sigurno nisu uvijek bile ispravne. Masa njih je bila pogrešna, ali učila sam na tim greškama. Ne plašim se donijeti neku odluku. Naravno da razmislim o svakoj, ali ako ne riskiraš nećeš ni profitirati. I to me vodi cijeli moj život. Već 19 godina radim u finansijskom sektoru. Dosad sam uvijek imala dobre rezultate i svega čega sam se prihvatila uspjela sam dovesti do kraja, a to mi je veoma važno. Jedino što nisam do kraja završila i to je moja mana, jeste magistarski rad. Zapravo se u budućnosti, kao krajnji cilj mog razvojnog puta, vidim kao profesor na fakultetu. Treba imati širinu u različitim sferama poslovanja da bi mogao shvatiti šta mu najbolje odgovara.

 Završili ste Ekonomski fakultet ovdje u Sarajevu?

– Jesam i  ostalo mi je još da okončam Fakultet političkih nauka. Zapravo mi je ostao diplomski.  Zakazan je, ali nikako da ga završim. Izabrala sam politologiju i dok magistriram ekonomiju, imat ću dva fakulteta.

 Kako ste sve to uspjeli? Ne djelujete kao kampanjac?

– I nisam kampanjaca. Volim se pripremiti za sve. Volim red i organizaciju. Veliki sam perfekcionista i sve sam stizala nekako. Uz sve staustne promjene na poslu, odricala sam se drugih stvari u životu. Stizala saa ponekad i izaći i putovati. Dok nisaa postala majka, cijelu radnu sedmicu bih jako puno radila i učila. Dan mi je bio podijeljen na posao i učenje, a vikend za odmor. A raditi u bankama danas nije kao prije 30 ili 40 godina.

Ima li previše banaka danas na našem tržištu?

– Rekla bih da je tržište premalo za ovoliki broj banaka i generalno finansijskih instistucija, jer postoji nelojalna konkurencija. Postaje važno samo koliko će ko dati nisku kamatu ili besplatnu uslugu, a nema kvaliteta. Postoje brojke, a ne stvarni klijenti. Malo smo tržište za sve promjene koje su bile i koje slijede.

 Spomenuli ste kako ste prihvatali svaki postavljeni izazov. Je li bilo straha zbog napuštanja zone komfora?

– Naravno. Rijetko kad sam odustala. Nisam neko ko odustaje i kad se nečega prihvatim nastojim to iznijeti do kraja. Bilo je teških situacija. Meni su izazov stvari koje treba stvarati ispočetka. To pratilo kroz cijelu moju karijeru. Počev od Universal banke, pa smo stvarali banku, pa grupaciju, pa sam prešla u Sparkasse koja je tek počinjala svoj put. Tu je trebalo graditi sve ispočetka. Kad sam tu dosegla meni lično zadovoljavajući nivo razvoja, odlučila sam preći u Diners.

 To je tek bio izazov?

– Da, Diners je nešto sasvim drugačije od svih prethodnih iskustva gdje sam uvijek bila dio sistema kojeg je neko postavio. A ovdje si sam. Diners je kao mala privatna firma, koja jeste članica Erste grupacije. Naš vlasnik je Erste Card Club iz Zagreba. U BiH postoji već dugi niz godina. Bilo je, nažalost, promjena u menadžmentu što je utjecalo na raspoloženje i motovaciju zaposlenih, kao i na ulaganje u resurse. Veliki zadatak sam sama sebi stavila na stol, ali i vlasnici su očekivali značajan pomak. I uspjeli smo ga napraviti u prošloj godini. Ja to volim nazvati „naših 365 dana prošle godine“ gdje smo argumentacijom uspjeli povećati broj zaposlenih za 120 posto. Proširili smo poslovanje ne samo na Sarajevo i na izdavanje kartica, nego pružamo i druge usluge poput call centra. Danas smo kombinacija kartične kuće sa fokusom na izdavanje kreditnih kartica i pružanje usluga call centra našim partnerima. Kroz call centar dajemo šansu mladim ljudima da se afirmišu, nešto nauče o finansijskom sektoru i mogu nastaviti svoju karijeru u Erste grupaciji. Rasli smo u prodaji za blizu 300 posto. Broj članova nam je narastao za duplo. Promijenili smo prostor.

Koliko se o Diners Clubu zna u BiH?

– Veoma malo se zna. Diners je jedna samostalna kartična kuća i jedina u BiH. Ne pripada niti jednoj banci. Proizvode plasiramo kroz različite kanale prodaje, kroz naše direktne i nekoliko banaka partnera. Naš najveći fokus jeste povećati broj trgovaca na kojima se kartice koriste. Veliki je posao urađen i još nas posla čeka.

Je li se kod nas najviše traži plaćanje na rate?

– Mi smo tržište rata i gotovine. A to jedno i drugo omogućavaju naše kartice. Sa bankama pregovaramo da povećamo broj bankomata na kojima se Diners karticom može podići gotvina. Došli smo zadnji na tržište, teško se probiti pa biti prva kartica u novčaniku klijenta, ali ni ne trebamo. Debitne kartice su prve, a mi bismo voljeli biti drugi ili treći. To je naš cilj.

 Jesmo li kao nacija konzervativni kada je kartično plaćanje u pitanju?

– Postajemo sve svjesniji ne samo kartičnog plaćanja nego generalno finansijskih proizvoda. Ljudi su dosta educirani, znaju šta hoće. Najvažnije je da se sa tom karticom osjećaju sigurno. Sve manje nosimo gotovinu u novčaniku. Često ćete sresti ljude koji se uglavnom oslanjaju samo na kartice. I trgovci s eviše educiraju i uvode nove sisteme plaćanja. Ne bih rekla da smo konzervativni, ali  još smo daleko od Evrope, ako ćemo se porediti s njima.

Šta je najveća prednost posjedovanja Diners kartice?

– Moram spomenuti da za privatna lica imamo plaćanje na rate i odgođeno plaćanje do 40 dana. Nudimo i business  kartice za poslovne ljude, menadžere, vlasnike kompanija. Svaka Diners pogodnost na globalnom nivou se spušta i lokalno. Na primjer, sve ono što se dešava u Americi, važi i kod nas. Zato se i zovemo Diners Club. Naši članovi pogodnosti mogu koristiti svugdje u svijetu. Globalno smo povezani. Nudimo besplatno korištenje VIP salona u više od 750 aerodroma širom svijeta. A to ne nudi niti jedna kartična kuća. Tako da naši klijenti uživaju posebne tretmane na aerodormu.

 Kao eliminirate stres?

– Kod kuće, u bašti, sa djetetom. Nekad sam više putovala, sada malo manje. Ali više od svega izdvajam kvalitetno provedeno vrijeme sa sinom.

 Je li, tokom svih uspona i padova, porodica bila Vaša najveća podrška?

– Da, veoma sam vezana za roditelje. I zato sam se na početku priče vratila iz Kuvajta. Oni su moj stub svega što sam radila i što radim. Nažalost, oca sam izgubila prije nekoliko godina. Bila sam veoma vezana za njega, ali i dalje je tu moja mama. Možda sam sve vrline naslijedila od nje. Ona je stub cijele porodice i sve nas je ispravno vodila kroz život. Na tome ću joj uvijek biti zahvalna. I daanas je ključna osoba u mom životu. Imam i sestru koja je devet godina starija od mene. I ona radi u banci.

Čime hranite dušu?

– Dobrom knjigom, mada moram priznati da nekoliko dana nisam ništa pročitala jer pripremam magistarski. Ali mogla bih reći učenjem. Volim da učim i da analiziram. Možda to nekog umara, ali mene opušta, jer uvijek dođem do novih saznanja. Strijelac sam u horokospu i uvijek imam neke ciljeve. Tek kada ostvarim taj cilj, ja sam zadovoljna. Bio to neki iskorak na poslu ili radovi po kući. Važno je da se uvijek ima cilj. I naravno, hrani mi dušu kad su mi najbliži zdravi. To je najvažnije od svega.

 Imate trogodišnjeg sina. Kakv odnos nastojite izgraditi?

– Imamo vrlo interesantan odnos. Veoma smo vezani. Imali smo teške početke, ne bih ih nikome poželjela. Bilo je vrlo neizvijesno ko će ostati živ od nas dvoje, ali Bogu hvala sve je iza nas. Mi smo i drugari, igramo se svega i svačega. Ne nastojim ga učiti materijalnim stavrima bez obzira što mu kupujem milion igračaka, a on se svakoj obraduje i svaku sačuva. Gradimo odnos pun razumijevanja. Kad zatreba, stroga sam, ali u svakom trenutku sam tu za njega. Moj Musatafa zna šta hoće i ima već izgrađen karakter iako ima tek tri godine.

 Šta Vam je kao mami najvažnije kada je njegova budućnost u pitanju?

– Najvažnije je da je zdrav. To ne treba posebno spominjati, ali i da izraste u dobrog i poštenog čovjeka i da je okružen takvim ljudima. Nastojat ću upravo to da mu omogućim.

 Šta znači danas biti žena u businessu?

– U današnje vrijeme to više nije tako strano. Možda je nekad bilo. Voljela bih da smo više istaknute i afirmisane. Ne potcjenjujem muški rod, ali su žene vrednije i ono čega se prihvate, to odrade svojski i do kraja. Voljela bih da se više posveti pažnja mišljenjima žena i da nas ima više u političkim i savjetodavnim krugovima. Time ćemo sigurno obezbijediti bolju budućnost našoj djeci.