Alenina svakodnevnica s Askom Lulu u vrijeme COVID-19

Alena Kulenović-Delić, PR menadžerica u agenciji McCANN, za naš portal otkrila je kako provodi dane, u vrijeme COVID-19, sa svojim kućnim ljubimcem – psom Askom Lulu.

Puno maženja i igre, malo i plesa uz muziku, poneki nestašluk u bašti i nemirne noći uz stalna buđenja naše nove ljubimice, križanca Malione, Češkog vučijaka i uličnog psa, koju smo nazvali Aska Lulu, a još od dragosti, ali i određenih karakternih osobina, zovemo i Šapke Zulum i Šizoje, ukratko opisuje naše dane u izolaciji – počinje Alena priču o svojoj mezimici.

Aska je došla u pravom trenutku, kažu mi iskreni prijatelji koji me poznaju dobro. Veoma živa i nestašna, ali vedra i nježna, ona je naš drugi, usvojeni ljubimac, koji je u naš dom došao sasvim slučajno, svega mjesec dana od smrti naše dugodišnje prijateljice Mini, koja je također bila križanac spašen sa ulice. Sa Mini smo proveli devet divnih godina, a gubitak takve iskrene drugarice nam je izuzetno teško pao. Ne samo nama, već i cijeloj porodici. Onda se desila Aska. Malo kuče, ostavljeno je ili je samo zalutalo u baštu iznad naše, u kojoj joj je prvo utočište pružio naš komšija, dedo od 94. godine. Bilo je sasvim jasno da tu neće moći ostati, a jedan susret s njenim okicama to je samo potvrdio.

I od novembra krenulo je naše druženje. Nažalost, na samom početku veoma izazovno. Dobila je opasan i za mlade pse najčešće smrtonosan parvovirus. Svakodnevni odlazak na terapiju, gdje je redovno dobijala infuziju i više od 50 injekcija za 10 dana, dovoljno govori o toj borbi, koja se nastavila i dalje, dok nije u potpunosti ozdravila, baš na doček Nove, 2020.

Sretno i veselo ušli smo u Novu, koja je ubrzo, pred cijeli svijet donijela težak izazov, virus COVID-19. I dok je vlasnicima kućnih ljubimaca koji žive u stanovima zasigurno taj izazov bio već, zbog pravila o kretanju, nama je olakšavajuća činjenica što živimo u kući s velikom baštom, tako da izlazak vani za Asku nikada nije problem. U prostranom dvorištu najčešće još bacamo loptu, tačnije lopte kojih ima 10-ak, a nekada i mi trčimo za njom i loptom koju rijetko ispušta iz usta.

I suprug i ja već skoro dva mjeseca radimo od kuće, a Aska nam većinu vremena pravi društvo. Skoro da je naučila da skrola mišem, pa razmišljamo da i njoj home office osposobimo.

Prati nas kada kuhamo, uživa s nama na balkonu kada pijemo kafu. Navečer se najčešće opuštamo uz muziku, pa je naša drugarica i tada s nama. Malo meze sa stola, uz koji ples na dvije šape, nije loše, zar ne. Navečer spava između nas, ali do nekih 4-5 ujutro. A onda kreće grickanje, lizanje, a odnekud se i lopta stvori na krevetu. Ipak, nama do igre tada baš i ne bude, pa nakon pola sata šetnje kroz kuću, mir pronađe opet na krevetu između nas.

Svaki dan naša Askica, kojoj je sedam mjeseci, uživa i u društvu jednog slatkog dvogodišnjaka, Atahana, sina suprugove sestre, kojem najviše voli ukrasti loptu, a ponekad i lizalo. Ipak, ljutnje nema, sve su to dozvoljeni nestašluci odrastanja. Nedavno smo napravili i plastenik, što je jedan od vidova našeg odgovora na ovu situaciju. Malo je grickala gdje ne treba, ali za sada biće povrća dovoljno.

Za vrijeme izolacije, zbog redovne vakcinacije, posjetili smo i veterinara i sve je prošlo ok, kao što bi i u normalnim okolnostima. Planove koje smo imali, a koje nam je ova situacija poremetila, podrazumijevaju malo više socijalizacije s drugim psima i šetnje u prirodi. Nadam se da ćemo uskoro i to moći!