Aida Mušanović Arsić: Simfonija emocije i talenta

 „Obrazovanje mi je uvijek bilo na prvom mjestu, jer smatram da je stečeno znanje najvažniji ključ koji možemo imati u svojim rukama i koji otvara mnoga vrata u budućnosti, tako da sam tokom cijelog perioda školovanja tome najviše bila posvećena. Smatram se privilegovanom, jer mi je podaren talenat koji su prepoznali roditelji i brat, te sam imala priliku na vrijeme odlučiti kojim putem ću da idem“, kazala je Aida Mušanović Arsić, pijanistkinja, solistica, korepetitorke Opere

Razgovarala: Indira Delić; Foto: Edvin Kalić

Aida Mušanović Arsić – vođena ljubavlju prema muzici, koju je naslijedila od roditelja, a koju je još više učvrstio njen brat Adnan, odlučuje svoje obrazovanje usmjeriti ka ovoj umjetnosti Momenat koji je prevagnuo u toj odluci bio je dolazak profesorice Dunje Dimitrijević u Goražde, koja joj je tokom jedne školske godine predavala klavir u Osnovnoj muzičkoj školi Avdo Smailović, pod čijim mentorstvom je i otišla i na svoje prvo takmičenje u kategoriji klavira. To iskustvo joj je dalo krila. Bila je odlučna i svu energiju je usmjerila ka spremanju prijemnog ispita za Srednju muzičku školu u Sarajevu.

– Obrazovanje mi je uvijek bilo na prvom mjestu, jer smatram da je stečeno znanje najvažniji ključ koji možemo imati u svojim rukama i koji otvara mnoga vrata u budućnosti, tako da sam tokom cijelog perioda školovanja tome najviše bila posvećena. Smatram se privilegovanom, jer mi je podaren talenat koji su prepoznali roditelji i brat, te sam imala priliku na vrijeme odlučiti kojim putem ću ići. Ljepota ovog poziva je u tome što imate toliko mogućnosti, toliko smjerova u kojima se možete kretati, da osjetite istinsku sreću zbog postignutog, a da ste u istom trenutku svjesni da ima još toliko toga što možete uraditi, toliko neotkrivenih ljepota muzike. Sretna sam, jer sam do sada uspjela da se okušam u raznim muzičkim stilovima. Tokom školovanja moji primarni fokus bili su pijanizam, umjetnička muzika pisana za klavir solo ili u kamernim sastavima, zatim sam od 2010. godine, kada sam počela raditi u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu, uplovila u široke vode operskog repertoara.

Okušali ste se i u mjuziklu…

– Pred kraj studija na muzičkoj akademiji sam se zahvaljujući našoj Almi Ferović Fazlić susrela i s mjuziklom, tom predivnom, kompleksnom formom koja objedinjuje muziku, ples i glumu, te sam se potpuno zaljubila i u okviru našeg ansambla Cabaret, a potom kroz mnoge predstave koje je postavio Institut za muzički teatar i multimediju, dobila sam izvanrednu priliku da stanem na daske koje život znače i uhvatim magiju pozorišta i na taj način.

Dugogodišnja ste članica pratećeg benda Dine Merlina – kakva iskustva nosite s brojnih putovanja?

– Početkom 2011. godine je počela moja saradnja s Dinom Merlinom, primarno kroz angažman na pripremama, promociji i nastupu na Eurosongu, a zatim se nastavila i kao moj stalni angažman u okviru njegovog benda. Svaki nastup s Dinom i njegovim bendom je neprocjenjivo iskustvo, uzbudljivo, puno emocija, jedan predivan način uspostavljanja komunikacije s velikim brojem ljudi u publici. Od 2005. godine, pa sve do danas, redovno nastupam i sa svojim bendom, izvodimo covere iz domena popularne muzike i taj vid nastupa je možda najviše neposredan, jer u tom trenutku sama kreiram atmosferu, imam potpunu slobodu odabira repertoara i mogu da ostvarim direktnu komunikaciju s publikom koja me sluša. Ono što uvijek volim istaći, jeste da je zaista velika sreća što imam priliku živjeti svoj poziv.

Je li neka scena s nastupa ostala posebno urezana u Vašim sjećanjima…

– Posebno mi je emotivan i prepun takvih trenutaka bio koncert na Koševu 2015. godine, kada sam bila u šestom mjesecu trudnoće. U isto vrijeme, moja mama je ležala na odjelu za ortopediju u KCUS-u, jer je doživjela strašnu povredu noge, s mnogobrojnim komplikacijama i, umjesto da bude tu u prvom redu, ona je čekala na operaciju trpeći užasne bolove. Sve vrijeme mi je bila u mislima, a snagu mi je davala moja Nora iz stomačića, dok nas je mama sve vrijeme slušala iz kreveta kroz otvoreni prozor bolničke sobe. Pjevajući moju solo dionicu na kraju pjesme Nedostaješ – svu svoju pozitivnu energiju, ljubav i želju da nam se što prije oporavi slala sam mami kroz otpjevane note, jer sam znala da me čuje. Danas, moja Nora, koja ubrzo puni šest godina, često mi kaže: Mama, molim te pusti mi pjesmu Nedostaješ – ono kad je nanica bila u bolnici, a ja u stomačiću. Na njenom licu se uvijek vidi tolika empatija i ljubav, a njen pronicljivi pogled me vrati u tu noć.

Šta je najbolji, a šta najteži dio karijere korepetitorke Opere?

– Moj zadatak je u suštini da s operskim solistom pripremim ulogu koja im je dodijeljena za određenu predstavu, da sviram sve solo i ansambl muzičke, režijske i scenske probe sve do dolaska orkestra, te ukoliko je potrebno, sviram predstave umjesto orkestra, zajedno s solistima i horom Opere Narodnog pozorišta. Ovo podrazumijeva poznavanje kompletnog muzičkog materijala, koji je sažet u klavirski izvod određenog djela, gdje su sadržani klavirski part, kao sažetak onoga što u konačnici izvodi orkestar, te sve uloge iz predstave. Da bi jedna proba sa solistom bila funkcionalna, moram poznavati libreto, te naznačivati vokalno ili instrumentalno sve muzičke nastupe ostalih solista, epizodista i hora, kako bi solista stvorio što približniju sliku o muzičkoj fakturi. Libreto se mora toliko dobro poznavati da bi, ukoliko je potrebno, bile moguće određene korekcije u izgovoru, akcentuaciji, kao i da se pruži prava podrška u pronalasku podteksta i suštine određenog tekstualnog ulomka. Zatim, korepetitor mora da prenese i realizuje sve ideje koje maestro dirigent ima u svojoj koncepciji izvedbe djela. Tu se radi o mnoštvu informacija, a s obzirom da jedan klavirski izvod opere najčešće ima i više od 300 stranica, indikacija je uvijek dosta i moraju se memorirati, kako bi svaka proba bila korisna proba za samog solistu, ali i predstavu.

U trenucima kada na probama nije prisutan dirigent ili asistent dirigenta, korepetitor preuzima kormilo…

– Tako je, daje znakove i trudi se da tok muzičke misli ostane neprekinut. Također, kada postoje određene krucijalne režijske i mizanscenske indikacije koje se vezuju za muzičku fakturu, to se uvijek precizira, pozicionira unutar izvoda i korepetitor je tu da podsjeti ili napomene o kojem mjestu se radi kada je potrebno. Ovaj posao objedinjuje sve ono što volim u muzici – klavir, glas, pozornicu, pozorište, rad s meni dragim kolegama, susrete sa predivnim gostujućim umjetnicima, režiserima, koreografima. Postaviti jednu predstavu od početka i vidjeti kolege kako je uspješno izvode uz pratnju orkestra je sreća koje se opisati ne može. U proteklom periodu, nažalost, zbog epidemioloških mjera nismo bili u mogućnosti realizirati predstave sa orkestrom, pa smo se fokusirali na izvođenje koncerata s tematskim repertoarom, te sam bila klavirska podrška na pozornici i na taj način sam mijenjala orkestar. Iako su mi svi ovi koncerti veoma dragi i trenuci provedeni sa kolegama na bini neprocjenjivi, ipak jedva čekam da se vrate predstave sa orkestrom u punoj snazi i onako kako to u jednoj Operi treba da izgleda i zvuči, jer nam svima to neopisivo nedostaje.

Uprkos tome gdje živite i radite, uvijek ste isticali svoje podrinjsko porijeklo…

– Beskrajno sam ponosna na kraj iz kojeg dolazim i moj rodni grad Goražde. Iz tog grada, heroja na Drini, iznjedrilo se toliko talentiranih, inteligentnih, obrazovanih, uspješnih i ostvarenih osoba u raznim životnim sferama, da se ponekad znam našaliti i reći – možda ima nešto u toj vodi. Kada me neko upita uvijek i svugdje s ponosom i punih usta kažem da sam rođena u Goraždu. Iako sam djetinjstvo provela u mračnim ratnim i teškim poslijeratnim godinama, doživjela sam lijepe trenutke, ispunjene drugarstvom, igrom, voljela sam svoje škole, nastavnike, prijatelje. Bez obzira na sve poteškoće Goražde je uvijek bio grad s bogatim kulturnim i umjetničkim životom, pa su se i u nemogućim uslovima organizirale i održavale razne manifestacije, festivali zabavne, narodne i dječije muzike, koncerti s repertoarom umjetničke muzike, slikarske izložbe, večeri proze i poezije. Bilo je lako zavoljeti umjetnost i muziku uz moju porodicu u gradu sa takvim nesalomivim duhom, tamo sam načinila svoje prve korake u svijet kojim sada koračam.

Uz kakvu vrstu muzike se opuštate u slobodno vrijeme? Šta se nalazi na Vašoj playlisti…

– Na mojoj trenutnoj playlisti najviše se nalaze dječije pjesme koje puštamo kući i u autu. Cijeli moj dan, svaki dan je od jutra do mraka ispunjen muzikom, tako da uglavnom slušam ono što spremam za posao ili nastup, a u posljednje vrijeme se opuštam uz soundtrack iz serije Suits.

 Vaši planovi za dalje?

– Nadam se nastavku koncertnih aktivnosti, studijskim i scenskim angažmanima, radujem se novoj pozorišnoj sezoni i najiskrenije priželjkujem da nam situacija dozvoli da u ovoj godini na pravi način obilježimo velike jubileje – 100 godina Narodnog pozorišta u Sarajevu i 75 godina rada Sarajevske opere, u punom sjaju i sa punom pozorišnom salom.

Najvrednije u životu

 – Moja djeca su moja vječna inspiracija. U trenucima kada sam najumornija, najiscrpljenija i kada imam osjećaj da me ništa ne može pokrenuti, jedan zagrljaj, poljubac ili samo mio pogled Nore i Ariana dovoljni su da me osnaže, ispune, usreće i da mi daju novi elan. U svakom trenutku sam potpuno sigurna da su oni nešto najvrednije u mom životu i bez sumnje je svaki momenat proveden uz njih vrijeme najbolje i najljepše provedeno. Volimo ići s dječicom u prirodu, šetati, igrati se s njima, otkrivati im svijet. Imam veoma malo vremena za sebe, a kada ga ugrabim, sjednem u fotelju u ćošku moje dnevne sobe sa širokim pogledom na Sarajevo, napravim kafu i uzmem knjigu u ruke. Također, suprug i ja, nakon što uspavamo dječicu volimo pogledati dobar film ili seriju uz velike količine kokica.

 Suprug – bezuslovna podrška

– Suprug i ja smo jedno drugom rame uz rame već gotovo 14 godina, zajedno rastemo, sazrijevamo, dijelimo suze, smijeh, strahove, radosti i kujemo zajedničke planove. Oboje smo muzičari i vrlo dobro znamo šta taj poziv sa sobom nosi, pa se trudimo biti jedno drugom bezuslovna podrška i oslonac, uvijek biti iskreni jedno prema drugom, u isto vrijeme biti najveći fanovi i kritičari.