Ines Tanović: Život piše najbolje priče

Odrastajući uz oca Sejfudina Tanovića, reditelja i producenta, i majku Christel, koja je radni vijek provela kao montažerka najbitnijih filmova bh. kinematografije, rano je Ines Tanović znala da želi raditi na filmu na bilo koji način. Režirala je više kratkih i dokumentarnih filmova, a nakon njenog prvog dugometražnog ostvarenja Naša svakodnevna priča predstavila je film Sin koji je dobio odlične kritike

Razgovarala: Elma Zećo; Foto: Edvin Kalić

Film Sin, koji je otvorio ovogodišnji Sarajevo Film Festival, dira u dušu, ogoljava stvarnost i otvara vidike. Toliko je životan da ostavlja dojam da je rediteljica Ines Tanović morala biti inspirirana stvarnim događajem. I jeste. Ekranizirala je priču koja je njoj kao majci, kao ženi, bila bliska. Prolazeći tinejdžerske probleme s prvim sinom, u turbulentnom periodu njegovog traženja i konstantnih tenzija s velikim rasponom emocija u kući, počela je razmišljati kakvu bi tek odgovornost imala da je svoje dijete usvojila. Tada se rodila ideja za film koji će se baviti porodičnim odnosima, gdje svi žele da rade najbolje što znaju, a nekada rezultat ne bude dobar, iako nisu bile loše namjere.

Film Sin pripovijeda o Armanu, kojeg su roditelji usvojili kao bebu. Oni nisu mogli imati djecu, no, četiri godine kasnije rađa se Dado. Arman se teško miri s činjenicom da ga njegova biološka majka nije željela i stalno upada u nevolje… Snimljen je za 22 dana, a prvu noć festivala gledalo ga je oko 5000 ljudi.

Naše današnje ogledalo

Iako je filmska priča tužna, Vi uspijevate nasmijati publiku. Koliko je teško postići punoću svih emocija kako bi se prikazala suština jednog života?

– Mislim da je to najteže. Ova priča je toliko slojevita. Željela sam prikazati više dimenzija kroz život jedne porodice. A života u Bosni nema bez humora. Najteže situacije gledamo ponekad kroz humor. Smijemo se sami sebi. To je naša specifičnost, i ona nas odvaja od drugih u regionu. Upravo zbog takvog duha svi vole doći u Bosnu. Bez obzira koliko je priča teška, ona ne bi mogla biti dobra da nema elementa humora.

U filmu igraju proslavljena glumačka imena kao i mladi glumci u usponu. Na koji način ste ih birali za svoje likove?

– Prije ovog filma već sam sarađivala s Jasnom Ornelom Bery i Emirom Hadžihafizbegovićem u filmovima Neke druge priče i Našoj svakodnevnoj priči, a u prošlom igranom filmu priključio im se i Uliks Fehmiu. Razmišljajući o trećem scenariju shvatila sam da ne želim da mijenjam cast, jer se veoma dobro osjećam s tim glumcima i znam šta mogu dobiti od njih u svakom momentu. Znala sam da se mogu opustiti. Za mlade glumce smo organizirali casting. Velika je odgovornost bila pronaći mlade glumce. Film je na njima, na Armanu, kao glavnom liku. Osjećala sam veliku tremu kako pronaći dovoljno zrelog glumca, a da bude tako mlad. U jednom momentu dobila sam studentski film u kojem je Dino Bajrović igrao glavnu ulogu. Znala sam da je to to. Naravno, nismo mu odmah rekli da je dobio glavnu ulogu. S njim je trebalo još raditi, pa smo prošlo ljeto proveli u Sarajevu radeći na ulozi. Bilo je važno da nađemo i njegovog mlađeg brata Dadu, dječaka koji će moći da iznese takvu ulogu. Hamza je najprije fizički odgovarao, jer je ličio na Snežanu Bogdanović, koja igra ulogu majke. Međutim, sjajno se uklopio u ekipu i presretna sam kako je odigrao svoju ulogu.

Kakvu budućnost prognozirate filmu?

– Film je otvorio festival, dobio je izuzetan fokus samim tim što je bio film otvaranja, imamo sjajne reviewe, kritike, ljudi pišu, komentiraju, običan svijet mi prilazi i zahvaljuje se na takvoj priči. Doživjeli su je kao svoju, da je to tačno ono što mi danas živimo. Teška priča, ali naše današnje ogledalo. Meni je to najveći kompliment, kada grad i publika koja živi u njemu prepozna i cijeni njegovu vrijednost. I prije nego što je premijerno prikazan film je dobio pozive da putuje. Imamo ponudu da budemo dio glavnog programa Busan International Film Festivala u Južnoj Koreji, koji prezentira najveće autore i najbolje filmove.

 Svi dišu za jednu ideju

Za film Vas veže ljubav, a ne potreba za slavom. Taj iskreni osjećaj, čini se, počeo se razvijati još dok ste se kao djevojčica igrali u očevoj producentskoj kući. No, i Vaša majka Christel je bila vezana za film. Radila je kao filmska montažerka. Šta Vas je najviše potaknulo da se opredijelite za režiju?

– U prvom momentu nisam razmišljala u pravcu režije, čak sam imala strah od toga kao dijete, tinejdžer, jer sam već tada shvatala ogromnu odgovornost tog zanimanja. To je sveobuhvatan angažman na filmu. Reditelj od početka do kraja mora biti involviran, svima davati instrukcije, znati šta radi i znati odgovore na sva pitanja, što ponekad može biti zastrašujuće, ako niste dovoljno sigurni u sebe. Zaista me je privukla atmosfera na snimanju, nesebična posvećenost ljudi jednoj ideji: dođete na set i osjetite da 50, 100 ljudi diše za istu ideju i radi zdušno za vas kao da je to njima najbitnija stvar u životu, iako će to nakon određenog perioda biti gotovo, i vi se možda nećete ni sresti. U početku nisam bila sigurna šta ću tačno raditi, ali sam željela biti na filmu na bilo koji način, u timu ljudi koji radi za jednu ideju, koja je ezoterična, u zraku, jer vi nikada ne znate kakav će film biti na kraju. Zato uvijek budem izuzetno zahvalna i sa strahopoštovanjem pristupam ljudima koji slijede moju ideju.

Jeste li roditelje usrećili svojom odlukom?

– Nisam. Posebno mama nije bila sretna. Radni vijek je provela kao montažerka uglavnom najbitnijih filmova bh. kinematografije, da bi potom na našoj televiziji bila montažerka dokumentarnih filmova i serija, zadnje što je radila bili su film i serija Aleksa Šantić. Znala je koliko je ženi teško biti dio filmskog tima, ne zato što je u genderskom smislu žena ugrožena, nego zato što je to za ženu koja želi biti majka, koja želi imati porodicu, daleko stresnije. Kada putujete, nije baš komotno ostaviti djecu. Ona se brinula samo u tom smislu, da to ne bude razdiranje u nekim zrelim godinama. Inače, mi, rediteljice, u BiH imamo sjajne kolege i ne osjećamo problem da smo kao žene ugrožene. Dobijamo novac za filmove, ekipe nas poštuju, imamo iste uslove kao i naše muške kolege.

Koliko biste Vi češće snimali da je drugačija ekonomska situacija u zemlji?

– Mislim da bih snimala svake treće godine, ne samo ja, nego svi mi da imamo daleko veći budžet i normalan dotok novca za finansiranje filmova. Zadovoljna sam da sam uspjela snimiti dva dugometražna filma, a sada spremam i treći. Uvijek sam spremna, uvijek imam temu, uvijek imam o čemu da pišem i šta da kažem. Dovoljno je pogledati izvan kuće i vidjeti hiljadu tema koje vas okružuju. Mogu se snimati i igrani i dokumentarni filmovi, i drame i komedije, jer je turbulentno područje. U pravljenju priča autori se razlikuju. Nekom treba duži period da se odmori od filma i smisli novu temu. U inostranstvu je drugačija situacija. Kolege rade kao na traci. I ne završe tekući film već imaju scenarij za drugi. Mi smo uljuljkani zato što nema budžeta, pa je nestao taj osjećaj da treba stalno stvarati. Ako dođe do odvajanja budžeta i usvajanja Zakona o kinematografiji, onda će i autori biti potaknuti time da ima novca i da rade.

I Vaš treći scenarij za dugometražni film bavi se životnom stvarnošću. Koliko možete o njemu otkriti?

– Napravila sam priču o nama danas. Napisala sam tekst koji je, moram priznati, depresivan. Ne vidim brzu promjenu nabolje, govorim iz političkih razloga. Svjedočimo kako se pušta da zemlja propada, ljudi odlaze, na snazi su korupcija i kriminal. To je nešto što me je vodilo da napravim takav tekst.

S kakvim glumcima je Vama generalno najlakše raditi?

– Kada vidite moj cast, shvatite da su to sve različiti glumci, različiti temperamenti, različiti habitusi… Najvažnije mi je da oni koji uđu u projekat vjeruju u njega i da imaju pozitivnu energiju. Najgore je doći na snimanje u okruženje koje vam ne daje podršku i ne vjeruje u vas. Pravljenje filma je teško – i organizaciono, i emotivno, i kreativno. Hiljadu i jedna stvar vam se vrti u glavi. Izuzetno je važno imati saradnike koji vjeruju u projekat, u vas, i žele s vama da rade.

Spoj bh. i njemačkog mentaliteta

Ko je uvijek najviše vjerovao u Vaše mogućnosti?

– Osim mojih roditelja, koji više nisu živi, jedini koji je bio tu je moj muž i producent Alem Babić. On me je gurao naprijed. Kada sam god bila u dilemi, motivirao me je da radim.

Vaša majka je Njemica. Koliko u Vama ima njemačkog identiteta?

– Odrasla sam ovdje, iako sam svake godine, i ljeti i zimi, išla kod bake na mjesec, dva. Voljela sam taj potpuno drugačiji svijet i mentalitet. Posljednjih godina počinjem otkrivati neke stvari u sebi koje liče upravo na to. Tvrdoglavost u smislu radne discipline i organiziranosti naslijedila sam iz njemačkih gena. Imam neki spoj potpune lijenosti i prepuštenosti da plutam u mislima i čeličnog stiska koji me diže iz razmišljanja i tjera na rad. To je spoj dva mentaliteta, koji mogu da izrode kvalitet.

Kada ne radite, gdje pronalazite utočište?

– Uvijek mi je utočište bio i ostao moj dom. Najljepše se tu osjećam. Gdje god odem, jedva čekam da se vratim kući. To je moja baza u kojoj crpim energiju za dalje.