Priča o ljepoti koja ne dolazi iz onoga što se vidi, nego iz onoga što se osjeća dugo nakon što pogled nestane
Razgovarala: Indira Delić
Foto: Maja Topčagić
Stylist: Aida Đapo
Videograf: Ajdin Kukuljac
Postoje žene koje ne prate vrijeme. One ga osjećaju i oblikuju na svoj način. Aida Đapo pripada tom rijetkom krugu. Njen stil je profinjen i promišljen do detalja, s izraženim osjećajem za estetiku koja ne traži pažnju, ali je prirodno privlači.
Uvijek su je fascinirale iste stvari – vodila ju je ista estetika: stari enterijeri, cvjetne tapete, haljine koje pričaju priču i ženstvenost koja nije prolazna, nego naslijeđena. Inspiraciju pronalazi u slikarstvu, tradiciji i prirodi, u svemu što nosi dušu i trag vremena. Iz toga se gradi njen vizuelni svijet – tih, nostalgičan i duboko emotivan.
U njenom izrazu prepliću se starinski elementi i savremena elegancija, kroz krojeve, teksture, svjetlo i atmosferu koju gradi u svakom kadru. Njena fotografija nosi prepoznatljiv potpis: suptilan, promišljen i svevremenski, kao da svaki kadar čuva nešto što ne želi nestati.
Godine provedene na putovanjima između gradova, kultura i vremenskih zona oblikovale su njen senzibilitet i način na koji doživljava svijet – i putovanja, i susrete, i sve te male trenutke. Sve to je, kako sama kaže, oblikovalo u ono što danas jeste.
– Kao djevojčica, rasla sam uz očeve analogne kamere, muziku i umjetnost. Sjećam se onog iščekivanja dok se film razvija. Magija koja me tada potpuno očarala nikada me nije napustila. Ipak, život me odveo drugim putem. Postala sam stjuardesa i šest godina živjela između gradova, aerodroma i vremenskih zona. Taj period mi je dao mnogo: disciplinu, širinu, osjećaj za ljude i kulture, ali negdje duboko u meni uvijek je tinjala potreba za stvaranjem. Fotografija me nije pronašla preko noći. Bila je tu sve vrijeme, jer dok sam putovala po svijetu uvijek sam rado fotografirala. U početku je to bio blog, pa prve kampanje, zatim saradnje sa brendovima – prije nastanka Instagrama, pa sve više vizuelnih priča koje sam osjećala kao svoje. Učila sam intuitivno, posmatrala svjetlo, teksture, lica… i pokušavala uhvatiti ono neizrecivo: emociju koja ostaje.
Tvoje fotografije često odišu retro estetikom. Šta te najviše inspirira u tom stilu i kako ga kombiniraš s modernim elementima?
– Retro estetika me nikada nije privlačila kao trend, nego kao osjećaj koji nosi dubinu i trajnost. Sjećam se nekih svojih prvih kombinacija još u srednjoškolskim danima: tufnice, crveni ruž, cvjetne haljine i neki kliše retro modni detalji. Uvijek sam bila očarana vremenima kada je sve imalo više pažnje: od kroja haljine, detalja poput rukavica, šešira, kaiševa… Posebno me privlači ta ženstvenost koja nije bila glasna, nego suptilna i sigurna u sebe. Siluete, pokreti, način poziranja – sve je imalo neku vrstu elegancije koja danas često nedostaje. Nikada ne želim da moje fotografije izgledaju kao kopija prošlosti. Za mene je ključno da taj retro duh prevedem u sadašnji trenutak. To radim kroz detalje – način kadriranja, svjetlo koje je čisto i realistično, ponekad i kroz minimalizam u obradi. Iako su inspiracije stare, emocija mora biti savremena. Volim taj kontrast: nešto što izgleda kao da pripada nekom drugom vremenu, ali istovremeno diše danas. Upravo u toj ravnoteži nastaje moj vizuelni potpis – spoj nostalgije i prisutnosti.
Kada putuješ, da li prvo tražiš kadar ili jednostavno uživaš u trenutku, pa tek onda dolazi inspiracija za fotografiju?
– Iskreno, naučila sam da ne tražim kadar po svaku cijenu. Bilo je perioda kada sam putovala s tim stalnim unutrašnjim pritiskom da moram nešto uhvatiti, ali tada fotografije, koliko god tehnički bile dobre, nisu imale dušu. S vremenom sam shvatila da za mene fotografija dolazi iz osjećaja, a nikako isforsirano. Kada dođem na neko mjesto, prvo ga pokušam osjetiti. Hodam, posmatram, upijam mirise, zvukove, svjetlo… i pustim da me prostor vodi. Tek kada se zaista povežem s trenutkom, kadar se sam pojavi. I to su uvijek one fotografije koje ostanu.
Koja destinacija te je do sada najviše inspirirala vizuelno i emotivno – i zašto baš ta?
– Teško mi je izdvojiti jedno mjesto, jer za mene destinacija nikada nije samo lokacija nego osjećaj i ljudi s kojima je dijelim. Najviše me inspiriraju putovanja s mojim suprugom i kćerkicom, ono što te trenutke čini posebnim nije samo pejzaž, nego naša mala svakodnevnica u nekom novom okruženju.
Tvoj Instagram profil odiše elegancijom i posebnom estetikom. Koliko planiranja stoji iza jedne objave, a koliko je spontanost prisutna?
– Moj Instagram možda djeluje kao nešto vrlo promišljeno i do najsitnijeg detalja isplanirano i istina je da iza svake objave stoji osjećaj za estetiku koji sam godinama gradila. Volim kada stvari imaju svoju ljepotu, sklad i osjećaj za detalj, ali jednako tako volim i trenutke koji nisu savršeno planirani. Estetika je uvijek prisutna, ali nikada sama – ona je kod mene prirodno isprepletena sa spontanošću i upravo u tom spoju prepoznajem svoj profil. Naravno da postoje trenuci kada planiram, posebno kada su u pitanju kampanje, snimanja ili projekti za brendove. Tada razmišljam o svjetlu, lokaciji, paleti boja, kompoziciji… sve mora imati svoju priču i smisao. Mislim da je moj profil zapravo balans između ta dva svijeta: onog koji pažljivo gradim i onog koji mi se jednostavno dogodi. I možda baš zato djeluje tako autentično, jer nije samo estetika, nego i stvaran osjećaj koji stoji iza nje.
Rad sa austrijskom dizajnericom Lenom Hoschek je upečatljiv kroz odjeću koju nosiš…
– Rad sa Lenom Hoschek je za mene mnogo više od klasične saradnje. To je odnos koji traje godinama i koji se prirodno razvijao, gotovo kao neko kreativno prijateljstvo.
Naš prvi susret desio se još davno 2013. kada me pozvala da budem model za njenu kolekciju. Nekoliko godina kasnije počela sam raditi i saradnje dok sam letjela kao stjuardesa – nosila sam njene kreacije širom svijeta, a danas sam uključena u mnogo širi proces, od fotografije kampanja do kreiranja sadržaja i vođenja vizuelnog identiteta njenih Instagram profila. Ono što posebno cijenim jeste to što sve dolazi iz iskrene ljubavi prema tradiciji, zanatu i ženstvenosti. Njene kolekcije nisu samo odjeća – to su priče, emocije, naslijeđe koje se prenosi. I mislim da je upravo to ono što nas povezuje, jer i moj rad počiva na istim vrijednostima.
Moda i tradicija se često prepliću u tvom stilu. Kako pronalaziš balans između bh. naslijeđa i globalnih modnih trendova tokom putovanja?
– Za mene taj balans nikada nije bio nešto što svjesno tražim – on se jednostavno dešava, jer ono što nosim i kako se izražavam uvijek dolazi iznutra. Bh. naslijeđe je dio mene, mog odrastanja i senzibiliteta. U krojevima, detaljima, načinu na koji biram tkanine ili vezove – to je uvijek prisutno, čak i kada nije očigledno. S druge strane, putovanja me neizmjerno inspiriraju. Svaka nova destinacija donese neki drugačiji ritam, boje, energiju… ali ja ih ne kopiram, nego ih nježno uklopim u svoj već izgrađeni svijet.
Šta za tebe danas znači „kuća” i da li putovanja pomažu da još više cijeniš povratak kući?
– Kuća je za mene danas mnogo više od prostora – to je osjećaj. To je mir koji osjetim kada smo zajedno, Haris, Mila i ja. To su naši mali rituali, jutra koja počinju polako, večeri koje imaju svoju tišinu i toplinu. Putovanja su i dalje veliki dio mog života i mog stvaralaštva, ali su mi upravo ona pomogla da još dublje razumijem šta znači povratak. Kada odeš, vidiš svijet, napuniš se inspiracijom, ali onda se vratiš i shvatiš da je ono najvažnije već tu. Taj osjećaj pripadnosti, sigurnosti i ljubavi… To je moja kuća. I možda baš zato danas putujem drugačije – ne da pobjegnem, nego da se još ljepše vratim.
Kako danas, kroz zrelost i iskustvo, doživljavaš luksuz na putovanjima – da li je to prostor, vrijeme, tišina ili nešto sasvim drugo?
– Danas luksuz više ne doživljavam kroz ono što se može pokazati, nego kroz ono što se može osjetiti. Nekada su to bili prostori, hoteli, mjesta koja oduzimaju dah… i još uvijek mogu cijeniti tu ljepotu. Ali kroz godine sam shvatila da pravi luksuz nema toliko veze sa raskoši koliko sa osjećajem. Za mene je luksuz vrijeme da nigdje ne žurim. Tišina da mogu čuti sebe i svijet oko sebe. Prostor, ali onaj unutrašnji, gdje postoji mir.
To je jutro bez plana, kafa koja se pije polako, dijete koje se smije negdje u pozadini, razgovori koji ne gledaju na sat. To je sloboda da budem prisutna, da ne jurim kadar nego da ga doživim. Možda je najveći luksuz danas upravo jednostavnost – onaj osjećaj da ti ne treba puno, jer već imaš sve što je važno. I negdje između putovanja i povrataka shvatiš – luksuz je zapravo stanje u kojem si u miru sa sobom.
Ljepota usporenih putovanja
– Moje idealno putovanje danas izgleda mnogo drugačije nego prije i iskreno, ljepše nego ikad. Majčinstvo me naučilo da usporim i da budem prisutna. I nekako, baš u tom usporavanju, putovanja su dobila dublji smisao. Više nisu bijeg nego način da zajedno stvaramo uspomene koje ostaju zauvijek. Volim spor ritam: jutra uz doručak koji traje duže nego što treba, šetnje bez cilja, spontana zaustavljanja na mjestima koja nas privuku. Volim da osjetim mjesto, ne samo da ga fotografiram.
