Najveća profesionalnost i još veća jednostavnost karakterizira velike umjetnike i ljude. Upravo takva je i kraljica sevdaha – Hanka Paldum.
Razgovarala: Indira Delić
Foto: Edvin Kalić
Postoje ljudi čiji glas ne pripada samo sceni, već i srcima naroda. Postoje umjetnici čija skromnost, zahvalnost i dostojanstvo nadilaze sve što su postigli – jer su veći od svakog priznanja koje nose. Jedna od takvih je i Hanka Paldum. Već pedeset godina, njen glas nije tek melodija – on je svjetlost što obasjava emociju, šapat srca pretočen u pjesmu. Ona ne pjeva – ona tka osjećaje između nota, pretvara tišinu u priču, a pjesmu u dodir koji se pamti zauvijek. U njenim stihovima pronalazimo ono što često ne umijemo izgovoriti – tugu, nježnost, ponos, ljubav. Jer, njena umjetnost nije naučena – ona je rođena s njom, tiha, moćna i uvijek istinita.
Hanko, kada se osvrnete unazad, koji trenutak Vam se prvi pojavi u mislima i jeste li na početku mogli i sanjati da ćete postati simbol jedne epohe?
– Obilježiti jubilej, pogotovo 50 godina uspješne karijere, okititi se mnogim priznanjima su blagodati na koje sam iskreno ponosna. Ako se osvrnem iza sebe, podsjećajući se na značajne događaje, na osobe bez čije pomoći ne bih bila ovo što sam danas, shvatim da su mnogi doprinijeli mojim uspjesima. Neizmjernu zahvalnost, prije svih, dugujem dragom Bogu, koji me talentom obdario, pa zatim mojim roditeljima, koji su me vaspitanjem i odgojem profilirali u osobu koja u raznim situacijama može prepoznati šta je dobro, a šta ne. Naravno, dok sam bila mlada, to i nije bilo baš tako. S godinama i iskustvom stječemo mudrost, kako bismo znali s kim možemo dijeliti radost i tugu. Bez obzira na sve poteškoće, razna iskušenja koja nam život nameće, ljubav i dobrota je ono u šta sam uglavnom vjerovala. I nisam pogriješila. Ako želimo ostvariti svoje snove, moramo biti spremni navući vatrenu košulju, samo voditi računa da ne sagorimo u njoj. Često čujem od pojedinih kako su nesretni, nezadovoljni, ne ide im. Žale se, nekima čine dobro, a loše im se vrati. Pitamo li se šta mi to očekujemo, šta nas to sretnim čini? Iskreno, ja nikad nisam maštala o velikoj karijeri i da ću postići ovoliki uspjeh, samo sam maštala i željela pjevati. Ako su sva moja dostignuća premašila ono o čemu sam maštala, ako sam svojim rezultatima obilježila jedno vrijeme i ako me doživljavaju simbolom jedne epohe, onda mogu biti zahvalna Onom koji vidi sve, koji spušta Svoju milost i nagradu kada se najmanje nadam. Baci niz vodu, srest ćeš te uz vodu! Samo je bitno – da li to znamo prepoznati.
Kako pamtite svoje djetinjstvo i prve susrete s muzikom – ko je prepoznao vaš talenat i kako su izgledali ti prvi muzički koraci?
– Ljubav prema pjesmi sam osjetila otkako znam za sebe. Još od prvih školskih dana, moj talenat su prepoznali učitelji, te su me odmah uključili u školski hor. Pjevala sam i kao solista na školskim priredbama i gradskim manifestacijama. U početku je to bilo svima simpatično, a mene ispunjavalo neopisivom srećom. I pored strogih roditelja, patrijarhalnog vaspitanja, moju skromnost i stid je potiskivala silna ljubav prema pjesmi i želja da se ističem i budem primijećena. Kako sam odrastala, tako je i moja ljubav za muzikom bila jača. Na nagovor moga brata Smaila, koji je znao za moju ljubav prema pjesmi, sa 12 godina pokušala sam se prijaviti na audiciju u KUD Bratstvo na Vratniku i primili su me. Tek tada počinju moje muke i borba zbog strogih zabrana mojih roditelja. Uz moju upornost, zahvalna sam mom mlađem bratu Smailu, koji mi je nesebično pomagao u našim marifetlucima, kako bih krišom izlazila iz kuće bar na pola sata, odlazeći na probe, samo da osjetim zvuke i tu ljepotu pjesme – uglavnom sevdalinke, koju sam neizmjerno voljela pjevati.
Sjećate li se prve pjesme koju ste zapjevali kao dijete? Jeste li tada osjetili da je muzika Vaš poziv?
– Moji počeci su vezani uglavnom za sevdalinke i to one teže, zahtjevne, s kojima sam mogla pokazati svu raskoš mog talenta. Iako je u mojoj porodici vladala strogoća, rad, red i disciplina, moje djetinjstvo je ipak bilo bezbrižno. Kao najstarije žensko dijete, sve kućanske poslove sam obavljala uz svoju majku. S obzirom na to da sam bila željna dječije igre, pjesma mi je bila najbolja drugarica i kroz pjesmu sevdalinku sam izražavala sva svoja nezadovoljstva i radosti. Sevdalinka je čudo. Prolazeći težak put i uspješnu borbu kako bih stekla povjerenje i naklonost mojih strogih roditelja, a kasnije ništa manje strožijeg brata Mustafe, zapravo sam shvatila da sam izabrala svoj poziv. Sevdalinka je ispričana priča o sretnim i nesretnim ljubavima, o životu i smrti, o ljubavi prema najmilijima – majci, ocu, bratu, sestri, domovini i svim njenim ljepotama, historijskim događajima. Sama riječ sevdah je ljubav, koja teče kroz naše vene, a da mnogi toga i nisu svjesni. Sevdalinka ne samo da je ljubav, ona nas odgaja, oblikuje, uči nas kulturi i tradiciji naroda iz kojih je stvarana i pjevana. I pored mnogih negativnih utjecaja, da je oskrnave, da je uguše i obezvrijede, njenu vrijednost potvrđuje njena originalnost. Sevdalinka je kao najljepša djevojka, prefinjenih manira, koja svojim mirisom plijeni i osvaja samo one, koji znaju cijeniti njenu vrijednost.
Period 80-ih bio je zlatno doba vaše karijere. Kako ste doživljavali slavu u vrijeme kada nije bilo društvenih mreža i brzih medija – i koja je pjesma bila vaša prekretnica?
– Sve ove protekle godine išlo je nekako svojim tokom. Bilo je uspona i padova, bilo je lijepih i manje lijepih događaja. Ja volim pamtiti samo one lijepe, jer se tako ljepše osjećam. Uz Božiji dar, talentom kojim sam obdarena, uz sreću da sam znala birati dobre saradnike i kompozitore, tako i lijepe i kvalitetne pjesme, koje su brzo ulazile u mnoga srca, stvarala se tako i lijepa priča. Nakon uspješno položene audicije na RTV Sarajevu, slijedi školovanje glasa i tek onda snimanje sevdalinki za njihov Arhiv, kad stječem status vokalnog soliste RTV Sarajevo. Skrećem pažnju urednika i kompozitora. Kompozitor Mijat Božović nudi mi saradnju, snimam singl, prvu ploču za Jugoton. Nakon nekoliko snimljenih pjesama piše za mene pjesmu Zelene oči, koja je postala moj zaštitni znak. Godine ’75. nastupam na festivalu Ilidža s pjesmom Julija Marića Ja te pjesmom zovem. Godine ’79. u saradnji s Milićem Vukašinovićem snimam veliki hit Voljela sam, voljela i taj spoj roka i narodne pjesme je napravio revoluciju u narodnoj muzici. Prodaje se u više od milion primjeraka. Muzička TV revija iz Beograda nagrađuje me Oskarom popularnosti za najbolju pjevačicu 1980. godine. Slijedi saradnja s najboljim rok i pop autorima i muzičarima i, naravno, autorima narodne muzike i snimanje prve LP ploče Čežnja, s mega hitovima Crne kose, Zbog tebe. Zatim LP ploča Sanjam s kompletnim autorom Milićem Vukašinovićem i s mega hitom Ja te volim – Tražio si sve, koje su me vinule u sami vrh estradnog neba i omogućile mi titulu neprikosnovene zvijezde. Od samih početaka imala sam naklonost muzičkih stručnjaka i kritičara. Vjerovali su u mene i moj talenat, a ja sam se trudila da profesionalnim odnosom sve to opravdam. Rezultati su mnoga domaća i inostrana priznanja, prodati višemilionski nosači zvuka, četiri godine u kontinuitetu Oskari popularnosti i Venove Zlatne zvijezde za najbolju pjevačicu u tadašnjoj Jugoslaviji, prepune koncertne dvorane širom svijeta. Što je najvažnije – sretna moja publika.
Kako ste se nosili s teretom velike popularnosti i javnog pritiska, posebno kao žena u muzičkoj industriji?
– Showbiz je jedna od najatraktivnijih grana industrije. Ukoliko se neko želi baviti poslom koji je usko vezan za medije, potrebno je imati iskrene i sposobne saradnike, menadžment, koji se bave nama i našom karijerom. Ipak, ja sam ta koja mora biti spremna davati smjernice. Da bih se ostvarila, apsolutno je važno osluškivati, istraživati i analizirati situacije koje se neminovno nameću. Život u showbizu je velika nepoznanica i za muškarca, a pogotovo za ženu, koju često neki smatraju samo objektom ili lakim plijenom. E tu mi je mnogo pomagao moj bivši suprug, Muradif Brkić, koji je o svemu brinuo i bio mi zaštitnik. Nakon razvoda nameću se dodatne brige i uloge. Morala sam nastaviti dalje, nema odustajanja. Strah od neizvjesnosti, kako ću kao žena dalje, mnogo mi je pomogao odgoj, vaspitanje i savjeti roditelja, koji su uvijek insistirali na obrazovanju i edukaciji, a posebno su vršili pritisak na moralnim postulatima i očuvanju obraza.
Šta Vas je u životu najviše naučilo – iskustvo, ljubav, ili susreti s ljudima?
– Svako od nas traga za vrijednostima u kojima će spoznati određene vještine i mudrost, kako bi ih najlakše primjenjivali u raznim životnim situacijama. U susretu i druženju sa određenim ljudima, od kojih možemo naučiti logički razmišljati i razmjenjivati iskustva, a ne trošiti vrijeme sa onima koji se bave bezkorisnim i trivijalnim pričama. A to se nekako samo posebno dešava, jer mi svojim dahovima i onim što mislimo i govorimo privlačimo one koji nam prijaju. Duše komuniciraju, pa tako ljudima treba pružati ono najljepše u nama – dobrotu, blagost, da bi nam se vratilo isto. Iz svega ovoga što sam već ranije kazala, može se najbolje ocijeniti koliko općenito držim do ljubavi i vjere. Prije svega vjere u Stvoritelja, koji nas je iz ljubavi u savršenom obliku stvorio. Dao nam sve, savršene organe kojima se služimo, obdario nas svakog po naosob mnogim blagodatima, talentima, kako bi svojim poštenim radom i umijećem obezbijedili opskrbu i nafaku, stvarali materijalna dobra. Na nama je i našoj savjesti hoćemo li biti zahvalni i odgovorni, kako ćemo sve to stečeno koristiti i trošiti. Najljepši je osjećaj kada od svega što stičemo dijelimo sa drugima, da li iskustvo ili novac. Mogu li ja ovakva biti uzor nekima, to neka drugi procijene. U svakom slučaju inspiriraju me jake i uspješne žene, koje taj uspjeh ne pripisuju samo sebi. Moralne i karakterne, dobre majke i supruge koje čuvaju svoju čast. Posebno one koje paze svoje roditelje!
Kada niste okupirani poslovnim obavezam, kako provodite vrijeme…
– Iskreno, malo imam slobodnog vremena. I ako ga uspijem pronaći, brzo mi dosadi, ubrzo tražim neku obavezu. Živim kao na traci, uz dosta ljepote koju pronalazim u svemu što me okružuje. Bavim se dosta humanitarnim radom, kad pomognem nekome, to me ispunjava. Kad nekog usrećimo, pa makar u slučajnom susretu, i uputimo mu srdačan pozdrav uz osmijeh – i to je nešto, kao da ste udijelili sadaku. Najveća blaga su u ljudskim dušama. Kasno liježem, iza sabaha, a ne volim rano ustajati. Priznam, nije to dobro, ali tako nekako dobro funkcioniram. Volim kuhati, ali kad imam kome, za sebe samu ne bih šporet uključila, ali kahvu – to mi je merak. Za vrijeme Ramazana je druga priča, kada je puna kuća, tada ne dozvoljavam nikome da priđe šporetu, onda sam ja prava ašči kaduna.
Još mnogo zajedničkih jubileja
– Ja sam svoj jubilej proslavila prije dva mjeseca sa mojom divnom publikom i dragim prijateljima koncertom u Zagrebu u Lisinskom. Zbog velikog interesovanja, bit će repriza, te smo zakazali još jedan koncert 18. 9. Prije svega, počastvovana sam da ste odlučili da baš meni ukažete poštovanje i nagradite me naslovnicom, povodom 100. izdanja, i nadam se lijepoj priči koju sam iskreno i s ljubavlju posvetila kako vama i vašim čitateljima, tako i mojim dragim prijateljima, iskrenim fanovima, koji su također veliki razlog mog dugog trajanja. Od srca vam želim još puno uspješnih projekata, lijepih i uspješnih žena na vašim naslovnicama, da dočekamo i slavimo još puno zajedničkih jubileja u nadi i sa željom za dobro zdravlje, mir i blagostanje u našoj Domovini i cijelom svijetu. Voli vas vaša Hanka.
Svjetski festivali
– Moje ime je uvršteno u Enciklopediju pri Institutu za etnomuzikologiju u Beču kao najoriginalniji kazivač sevdalinke. Pod njihovim pokroviteljstvom održala sam tri prestižna koncerta u Beču u Koncerthausu, u Grazu u Orfej teatru i u teatru u Bludezu, gdje je pored publike s našeg govornog područja znalo biti više domicilne. Ta emocija koju pokrene sevdalinka u ljudima – i razumijući naš jezik – plaču. Zahvaljujući sevdalinci, gostovala sam na više svjetskih univerziteta gdje sam pored koncerata održavala predavanja o sevdalinci. Mnogo lijepih i radosnih trenutaka sam doživjela, na mnogim svjetskim festivalima učestvovala, dragih ljudi upoznala, stekla dobrih prijatelja, mnoge nagrade i priznanja osvajala, sve zahvaljujući sevdalinci.
Kćerka, prijatelj, oslonac
– Moja kćerka Minela, moja snaga, moja desna ruka i oslanac u svemu, u svakom trenutku je prijatelj mojoj duši. Blagoslov koji me svakodnevno podsjeća, kako ljubav i ona tiha može biti tako snažna i neprocjenjiva.