„Novinarstvo sam sanjala još u svojoj travničkoj gimnaziji, naša razrednica je bila divna žena, profesorica jezika i književnosti i naučila nas je da riječi imaju težinu, ostaju zapisane i mijenjaju svijet i onda kada nam je i samima teško povjerovati u to“
Razgovarala: Indira Delić
Kada se u novinarskim krugovima spomene ime Vildana Selimbegović, gotovo da nema osobe koja neće imati riječ hvale. Njeno ime već decenijama odjekuje kao sinonim za hrabrost, profesionalizam i beskompromisnu borbu za istinu. Iskusni novinari stare garde nazivaju je vrhunskom stručnjakinjom svog zanata, ženom koja je postavila visoke standarde profesije. S druge strane mladi novinari u njoj vide ne samo uzor, već i svjetionik koji ih vodi kroz izazove savremenog novinarstva. Njen rad, nepokolebljiv stav i predanost istini učinili su je jednom od najpoštovanijih i najutjecajnijih novinarki našeg vremena.
Jedna ste od najcjenjenijih dama u svijetu novinarstva. Prošli ste sve stepenice medijskog biznisa… Kada ste bili najispunjeniji? I šta je to bilo presudno za odabir ove profesije?
– Još pamtim naše profesore sa Žurnalistike koji su imali običaj reći kako mi sebi umišljamo da ćemo biti slavni reporteri i izvještavati s ratišta. Život se poigrao s nama, ja sam zaista postala ratni reporter i mada mi i samoj to ponekad zvuči nestvarno, ali uistinu sam najponosnija na svoje tekstove iz tih preteških ratnih godina. Reportaža je uvijek najzahtjevnija forma, reporter – iako ima fotoaparat ili kolegu fotoreportera – riječima ispisuje sliku, a slikama kreira doživljaj koji će čitatelju dočarati ambijent u kojem je reportaža nastala. U ratu sam bila terenac, imam stotine i stotine zapisa sa prve linije fronta, iz ratnih bolnica, razgovora s ljudima, crtica užasa, ali i onih sretnih trenutaka kakve život naslika čak i u najtežim trenucima. A nije tajna: novinarstvo sam sanjala još u svojoj travničkoj gimnaziji, naša razrednica je bila divna žena, profesorica jezika i književnosti i naučila nas je da riječi imaju težinu, ostaju zapisane i mijenjaju svijet i onda kada nam je i samima teško povjerovati u to.
Poznato je i da ste educirali veliki broj novinarki i novinara tokom svoje karijere. Koje kvalitete smatrate najvažnijim koje jedna urednica mora imati da bi uspješno vodila redakciju i bila uzor mlađim kolegama?
-Imala sam sreću da je u vrijeme kada sam postala urednica, u jesen 1994. kada sam iz Večernjih novina prešla u magazin Dani – počelo moje intenzivirano druženje s velikim Hamzom Bakšićem. On me je učio, trenirao, zadavao mi ciljeve… Možda su najvažnije dvije lekcije ujedno i najteže: urednik nema pravo tuđi tekst čitati kao svoj i ima obavezu da ostane maksimalno profesionalan i objektivan. To zapravo znači da moramo dobro poznavati novinare, njihov način razmišljanja i podržavati ih, onda rezultat neće izostati.
Dobitnica ste brojnih nagrada za doprinos ljudskim pravima i istraživačko novinarstvo. Koja Vam je od tih nagrada najdraža i zašto?
– Uvijek je prva najdraža. Od onih internih, nazovimo ih tako, to je bila nagrada uredničkog kolegija Večernjih novina za seriju istraživačkih tekstova, predratne 1991. Međunarodna nagrada za razvoj demokracije i doprinos ljudskim pravima, zajedničko priznanje EU i Vlade SAD-a 1998, učvrstila je moje uvjerenje da novinar postoji kako bi zastupao glas ugroženih pojedinaca i borio se za njih.
Kako vidite ulogu tradicionalnih medija poput Oslobođenja u digitalnom dobu?
– Nadam se da neću zvučati arogantno, ali uistinu sam duboko uvjerena da Oslobođenje danas ima možda i najvažniju ulogu u svojoj historiji. U poplavi medija, haosu društvenih mreža, u mrtvoj trci ko će koga više izmanipulirati, medij poput Oslobođenja, sa jasnom uređivačkom koncepcijom, iznad svega odan profesiji, novina koja postoji od 30. augusta 1943. godine i svih decenija svoga postojanja insistira na antifašizmu, ljudskosti, civilizacijskim vrijednostima dostojnim čovjeka, redakcija koja i na portalu daje maksimum od sebe da svaku vijest provjeri, a reakcije na nju potraži na raznim stranama, prijeka su potreba društva koje se želi razvijati. Ja znam šta je na cijeni, podilaženje ukusu publike i udvaranje vlastima je vjerovatno puno jednostavniji proces od dosljednosti, istrajnosti i profesionalizma, ali sve su to razlozi što ovoj zemlji i svim njenim građanima i narodima treba Oslobođenje. Naravno, i mi smo u digitalnom dobu, danas smo moderna integrirana redakcija čija informativa obuhvata tele- viziju, novinu i portal, ali smo i dalje odani tradicionalnim i profesionalnim principima.
Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prijetnje slobodnom novinarstvu danas u Bosni i Hercegovini?
– Ne samo kod nas, već u cijelom svijetu novinarstvo se susreće sa preozbiljnim prijetnjama, a jedna od najvećih – barem je ja tako doživljavam – jeste najezda mišljenja nauštrb činjenica. Mišljenja i stavovi su oduvijek dio naše profesije, postoje rubrike u kojima se iznose i profesionalni mediji imaju dužnost da ih kao takve i označe, no kolumne, komentari, reagiranja, analize… morate argumentirati i obrazložiti svoje stavove. Danas pak imamo situaciju u kojoj se mišljenja suprotstavljaju činjenicama i argumentima, pa ko je glasniji, da ne kažem ko je spremniji da više mrzi i laže, bolje prolazi. To, naravno, nije novinarstvo već propaganda, a propagandisti u konačnici budu prezreni. Na nama je da se izborimo za profesiju.
Ljudi su sretni kada rade posao koji vole. Kako Vi definirate poslovnu sreću, a kako privatnu?
– Znate kako se kaže, veliki je dar baviti se onim što voliš, pa i kada izgaraš radeći – uživaš. Imam sreću da uistinu volim svoj posao, a posrećilo mi se i u privatnom životu: nedavno sam dobila unučicu.
Kako vi uživate u kupovini? Je li to za Vas terapija, bijeg, planirana akcija ili spontano zadovoljstvo?
– Sve skupa, kao i kod većine žena. Ponekad je gledanje izloga bijeg, a lijepa haljina odlična terapija, a ako mi i pristaje onda je baš zadovoljstvo potpuno.
Da li možete zamisliti dan kada se nećete baviti novinarstvom i kako bi taj dan izgledao…
– Mirno, usporeno, s knjigom u bašti.
DIREKTNO SA VILDANOM SELIMBEGOVIĆ
– Kada smo pokrenuli seriju podcasta različitih profila, s obzirom na to da imam najduži staž u bavljenju politikom, nekako se činilo logičnim da to bude moja priča. Možda će zvučati nepopularno, ali goste biram u skladu s našom uređivačkom politikom, vodeći računa da svi budu zastupljeni i pritom još i aktuelni. Često nije jednostavno, najpopularniji likovi – i u politici – oni su koji se razmeću, vrijeđaju i (samo)hvale i još ne silaze s Facebooka i X-a. Obično tražim one druge, koji imaju šta reći, ne libe se to izgovoriti naglas i koji znaju o čemu govore. Ima ih koji ne žele doći, to je već do njih, ima i onih koje sam ja odbila jer ne želim pristati na nekakve tabu teme ili posebne lokacije, no nisam nezadovoljna – moj podcast nije performans, već prilika da se neke od gorućih tema analiziraju i sagledaju iz različitih uglova.