Vlado Marić: Uvijek sam išao SAM stepenicu po stepenicu!

„Da biste ostvarili neke zadane ciljeve u životu, žrtva je potrebna i neophodna, posebno u novinarstvu. Ovo je posao koji traži dosta odricanja, ali ako volite ovaj posao i želite ga živjeti, te ako postane sastavni dio vas, e to onda više nije žrtva, već užitak, jer radite nešto što vas ispunjava, čini sretnim i zadovoljnim“ 

Razgovarala: Indira Delić

Foto: Edvin Kalić

Vlado Marić, već nekoliko godina dio je informativnog programa televizije Nova BH. U novinarstvo se zaljubio još kao dječak – dok je s porodicom, sticajem okolnosti boravio u Požegi – napustivši rodni Odžak. U svoju dugogodišnju medijsku karijeru upisao je reportersko, istraživačko, producentsko, prezentersko, uredničko i radijsko iskustvo.

– Da mogu, u ovom trenutku, vratiti vrijeme unatrag 16 godina – kada je sve profesionalno počelo ulaskom u RTV dom, definitivno bih gotovo sve isto uradio. Put koji sam ja tada izabrao, pokazat će vrijeme definitivno bio je ispravan. Drugačije bih možda uradio samo neke sitnice, ali u suštini to ne bi promijenilo moju sadašnjost. U suštini zadovoljan sam, ali mislim da su se u određenom trenutku neke stvari mogle odraditi bolje ili kvalitetnije, kao i sve u životu, jer uvijek može bolje.

Kako Vi, s ove distance, analizirate svoj poslovni put?

– A, put kao put nije bio jednostavan i lak, svjesno sam odabrao onaj teži pravac, i nije mi žao zbog toga. Uvijek sam išao stepenicu po stepenicu, nikada ništa nisam preskakao ili dobijao tek onako, često se nalazio na tankom ledu, nisam pristajao na neke kompromise i stvari, branio svaku riječ koju sam napisao, nisam dozvoljavao da mi drugi pišu tekstove iako sam tada bio početnik, nekoliko se puta nalazio pod prijetnjom disciplinskih sankcija, ali sam izdržao i vrijedilo je. Vi ste tada na početku, ali imate mišljenje i stav, ne pristanete na nešto što mislite da u tom trenutku nije profesionalno i onako kako treba, kažete to, borite se za to, možda vas zaboli glava, ali izdržite. I postajete jači. Gradite se. Jer, uvijek bez obzira što ste tada mladi, bilo je starijih kolega, nadređenih koji su cijenili vaš rad, predanost poslu, profesiju i talent. Koji su zajedno sa vama branili i bili na strani istine i poštenja. Tako da kada sve zbrojim i oduzmem, formula za sve to bila je sreća, prilika i talent. Želim i vjerujem da imam talent, priliku sam dobio, iskoristio i sreća je bila tu negdje.

Koliko ste se morali žrtvovati da biste dospjeli na funkciju na kojoj ste danas?

– Da biste ostvarili neke zadane ciljeve u životu, žrtva je potrebna i neophodna, posebno u novinarstvu. Ovo je posao koji traži dosta odricanja, ali ako volite ovaj posao i želite ga živjeti, te ako postane sastavni dio vas, e to onda više nije žrtva, već užitak, jer radite nešto što vas ispunjava, čini sretnim i zadovoljnim. Ne bih rekao da sam žrtvovao bilo šta u životu, ali zbog posla, jesam se svjesno odricao ili bolje reći preskakao određene stvari koje su drugi moji vršnjaci tada radili. Oni su u tom trenutku imali to nešto što ja nisam, ali kasnije se stvari okrenu. Primjera radi, nisam proživio studentske dane onako kako ih živi većina studenata. U tom periodu umjesto druženja, izlazaka, ludovanja – izabrao sam da radim.

Kako izgleda uobičajen dan na Vašem radnom mjestu?

– Ovisi što radim taj dan. Jesam li voditelj Dnevnika, dnevni urednik ili reporter. No, radni dani na terenu ipak su najljepši. Recimo nedavno sam kao novinar pratio izbore u Nikšiću koji su imali veći državni ili regionalni kontekst, od onoga što su bili – lokalni izbori. Snimatelj Davor i ja samo u nedjelju ujutro sjeli u auto u pola tri, krenuli za Crnu Goru, 50-ak kilometara pred Nikšićem – dva sata čekali u koloni zbog odrona na cesti, došli u Nikšić oko devet, snimali cijeli dan sugovornike, montirali prilog, stali na LIVE poziciju u 18:20, javljali se za Dnevnik Newsmax Adria i Dnevnike kolega s N1, u 19:30 otišli do hotela presvukli se, u 20 sati već bili na ulici, pratili zbivanja i slavlje na ulicama Nikšića, došli u hotel kada je i posljednje auto otišlo sa ulica oko 1:30 iza ponoći, jer se strahovalo od incidenata. U ponedjeljak ujutro u pola sedam ustali, sjeli u auto, krenuli za Podgoricu, radili intervju s premijerom Krivokapićem, popodne i razgovor s predsjednikom CG Đukanovićem, poslali materijal za Sarajevo, otišli nešto prvi put taj dan pojesti u hotel, legli spavati. U utorak ujutro u devet iz Podgorice krenuli opet za Nikšić snimati još jednu priču. I navečer u 22 sata došli u Sarajevo. Sutradan sam otišao na posao u voditeljsku smjenu. E, tako izgleda moj radni dan – to su dani kakve volim i u kojima uživam.

Šta je najstresniji dio posla u informativnom programu?

– Meni sve, evo čak i odgovarati na ova Vaša pitanja (smijeh). Ali, odgovor na ovo pitanje mogao bi biti u jednoj rečenici, pa prosudite sami: kada sam prije NOVE BH radio na FTV-u i N1, kolege su mi u šali uvijek pitale ima li danas “štresa”, jesmo li danas u “štresu” ( u njemačkoj koriste taj izraz), jer ja od svega znam napraviti takvu situaciju. Mogao bih reći da mi je neki interni nadimak “štres”, jer je činjenica da najbolje funkcioniram i uistinu uživam u tom poslovnom stresu. Da se mene pita, ja bih volio da mi je svaki dan samo “štres”.

Šta je to što svakodnevno radite za svoje i zdravlje ukućana?

– Trudim se biti odgovoran.

Koja je Vaša osobina koju ne podnosite kod sebe?

– Pitajte moje prijatelje (smijeh). Meni se sviđa svaka osobina koja me čini onakvim kakav sam. A, trudim se biti prije svega čovjek.

Koje ciljeve ste sebi zadali u narednom periodu?

– Iskreno, osobno ih nemam. Nemam cilj, ali imam želju. Za sebe i druge. Da što prije završi ova pandemija, da je što manje bolesnih i umrlih ljudi, te da se svi vratimo nekom normalnom životu kakvog poznajemo i koji smo živjeli prije svega ovoga. To nam svima nedostaje.