Sretan Dan žena i pravo na njega, svima koji slave

 „Još imamo i pravo da objašnjavamo zašto se nismo udale ili smo se razvele, zašto nismo rodile, a ako i jesmo, zašto nismo i kad mislimo još. Imamo, riječju, na stotine prava. Samo kako, majka mu stara, sva ta prava uključuju neku konstantnu bitku i borbu za prava?“

Piše: Najra Krvavac

Dok vučem kese na četvrti sprat, brinem o servisu auta i zamjeni guma, plaćanju računa i poreza, radim od šest do 18.00, skidam kamenac sa slavine i generalno se bavim svakodnevicom, sklona sam zastupati prilično nepopularan stav da se, što se mene tiče, gospođe Cetkin i Luksemburg i nisu morale pretjerano izlagati pogibelji. Jer da nisu, ja bih možda sjedila na nekom kauču, vezla lijepe goblene, gladila plavokose glavice mnogobrojne dječice i smišljala šta ću sutra ručku.

Ali, dobro, kad je već takva stvar, hajde da vidimo šta je sa pravima žena danas, kojih dvjesto i kusur godina kasnije.

Možemo glasati. Top. Onog trenutka kad saznam koja to politička opcija neće iznevjeriti apsolutno svaku stavku sa moje sve kraće liste zahtjeva, jer bih sada pristala na minimum samo da ovo ludilo stane i tu više nemam nekih posebnih ideala, ovo pravo će mi najzad baš dobro doći. Da, pravo da glasam koristim u punom kapacitetu već 32 godine, ali avaj. To za šta ja glasam nikako da dođe.

Možemo se školovati. Spektakularno. Statistika kaže da su žene u prednosti u vještini savladavanja novih znanja i vještina. Radoznalije su i idu dalje, a traže više. S tim što, jednom kada nauče bolje, imaju još i lagani zadatak da istrče maraton s preponama da bi njihovo znanje i vještine bili jednako plaćeni kao i njihovim muškim kolegama.

Možemo, dakle, raditi. Fenomenalno. Ako je rad stvorio čovjeka, ja sam čovjek i po. Možda čak i dva. Samo, većina nas radi za novac, a ne zato što rad oplemenjuje. Vremena su takva da moram raditi sve više za sve manje, jer je puter devet, a toalet papir 11, pa mi se između dva posla dogodi i nešto malo života. OK, pravo na puter od devet maraka imaju i muškarci, dat ćemo im to.

Možemo donositi odluke. Super. Žena donosilaca odluka je doduše, ovdje gdje živim, manje od 10%. Ali dobro, polako, šta je 200 godina naspram vječnosti. Trebalo nam je samo 30 godina da u predsjedništvu imamo i ženu. Imamo, dakle i tome shodno, pravo i da odugovlačimo. O tome se, ako mene pitate, premalo govori.

Možemo odlučivati o svom tijelu. Genijalno. S tim što se na dnevnoj bazi neko dosjeti da potegne nešto što se politički korektno naziva prizivom savjesti i pokuša osporiti ovo pravo. Znači, ovo jeste načelno pravo, ali je malo manje pravo od svih ostalih velikodušno nam danih  prava. Imaš pravo da imaš tijelo, a ostaje da se vidi ko će o njemu odlučivati.

Još imamo i pravo da objašnjavamo zašto se nismo udale ili smo se razvele, zašto nismo rodile, a ako i jesmo, zašto nismo i kad mislimo još. Imamo, riječju, na stotine prava. Samo kako, majka mu stara, sva ta prava uključuju neku konstantnu bitku i borbu za prava?

I ja imam pravo da vam sad napišem da je sadržaj ove kolumne satiričnog karaktera. To mi je moja borba dala.

Sretan Dan žena i pravo na njega, svima koji slave.