„Voljela bih da znaš da sam ponosna na tebe i način na koji nosiš (sve) svoje ožiljke“
Piše: Najra Krvavac
Ima tome sedam ili osam godina. U isto ovo vrijeme i sa istog mjesta sa kojeg i sada ovo pišem, tada dragoj prijateljici sam poslala jednu neukusnu šalu kao reakciju na lošu vijest. Ranije tog dana ili dan ranije, ne sjećam se više, je ona u Viber grupu nas nekoliko prijatelja poslala dijagnozu – rak dojke. U isto vrijeme i razvod, što nije bilo vezano jedno s drugim, ali je stiglo u isto vrijeme i kao istinski šok.
Kasnije, evo sve do sada, sam razmišljala zašto sam to napravila. Nije moje polje ekspertize, a nisam razgovarala sa stručni(ji)ma od mene o tom konkretnom slučaju, ali pretpostavljam da moj mozak funkcionira na način da me humorom sačuva od traume. Pritom, ni moj mozak ni ja ne možemo garantovati da će to čime me čuva zbilja biti smiješno. Ovo, recimo, nije bilo. Bilo je grubo i uvredljivo, ali kasnije kad sam (sa stručni(iji)ma) vraćala filmove iz tog perioda, ispostavilo se da je dobar dio stvari koje sam u to vrijeme ‘proizvodila’ bio baš takav. Grub. Uvredljiv. Često neprihvatljiv. Tako je kako je. Vrijeme vratiti ne mogu, ali mogu napisati ovu kolumnu s naknadnom pameću.
Žao mi je što sam tako reagirala. U zdjeli moje tadašnje pameti je bilo mnoštvo toplih, utješnih, nježnih, prijateljskih, ohrabrujućih riječi, a ja sam rukom uhvatila baš za onu koja nije bila ništa od toga. Prijateljica se, snagom i srećom i vlastitom hrabrošću, izvukla iz svega i sada živi uspješan život, ali više nismo prijateljice. I sretan, nadam se, jer više nisam u njenim Viber grupama za saopštavanje važnih, strašnih ili lijepih, vijesti. Većina odnosa u našim životima jednom dođe do svog kraja, nemam problem s tim. Ono što me i danas žulja je što sam, vjerovatno, sama kumovala preranom prestanku ovog. Nikada, doduše, nismo razgovarale o tome pa ne znam pouzdano, ali mi srce govori da je tome tako. Ona je kasnije krenula da pobijedi tu podmuklu klicu od bolesti i sve druge bolove, ja sam otišla svojim putem na kojem se i dalje od traume čuvam smijehom, samo sada nastojim da mi ne bude naglas.
Premalo znam o raku, dojke pogotovo. Moje je znanje ograničeno i oivičeno vlastitim strahom od toga. Ne znam šta bi ili ne bi moglo biti humoristično na tom šugavom bolničkom papiru na kojem stoji dijagnoza. Ništa, pretpostavljam. Ali, sada znam da u sehari rečenica u nama ima pregršt i riječi i tišina koje mogu biti ako ne ljekovite, onda drugarske. Znam da na tuđem primjeru nikad niko ništa nije naučio, ali bih voljela da ovo što pišem ostane na makar jednom maleckom kilobajtu memorije vas koji pročitate. Pod cijenu da, kada se sljedeći put sretnemo, pomislite evo one što je prijateljici pričala pizdarije od straha, moje bi djelomično iskupljenje od ove neugodne uspomene bilo da sutra ne napravite ništa slično.
Svima koje su ga pregrmjele ili još uvijek kubure s njim, šaljem ljubav. Istinsku, iz srca, kao što bih i za moju prijateljicu s ovom pameću. I možda ne znam ništa o lijeku protiv njega, ali sam sigurna u ljekovitu supermoć ljubavi i nježnosti.
A mojoj bih se Herki željela izviniti. Nije više važno je li ovo bio razlog – bilo je loše i neprimjereno. Voljela bih da znaš da sam ponosna na tebe i način na koji nosiš (sve) svoje ožiljke.
Hajde da idemo s tim.