U intimnom i inspirativnom ambijentu coworking prostora COSMOHUB, na adresi Petrakijina 24 u Sarajevu, 12.12. održan je “Nowhere to Wear” (Nemam gdje obući) događaj. Susret koji je ispod jednostavne modne teme, otvorio ozbiljna i duboko lična pitanja o identitetu, emocijama i odnosu prema sebi.
Žene, odjeća i lične priče koje se ne nose slučajno
Tridesetak žena unikatnih životnih priča, profesija, senzibiliteta i godina okupilo se s zajedničko željom da na trenutak zastanu i preispitaju odnos prema sebi i onome što odijevaju. Svaka učesnica donijela je svoj outfit kao tihi, ali snažan lični narativ: od ručno šivenih komada, preko haljina koje “nisu imale gdje obući”, do naslijeđenih džempera starih trideset godina ispunjenih uspomenama. Vintage krojevi, čipka, pliš i neočekivani detalji razbijali su sivilo decembarske večeri.
Ovo, naizgled, opušteno i stereotipno žensko druženje, svjesno je postajalo prostor za jednu dublju, svrhovitu priču. Priču za žene koje se nalaze između društvenih normi, očekivanja i onih sitnih, često potisnutih stvari koje nas, paradoksalno, čine sretnima.
„(Ne)sreća u ormaru“: psihologija iza rečenice „Nemam šta obući“
Poseban segment večeri vodila je psihologinja Belma Hajdarević, koja je kroz razgovor “(Ne)sreća u ormaru” otvorila pitanja poput: Zašto biramo određenu odjeću? Koje emocije stoje iza naših kupovina? Da li pretrpan ormar može biti odraz unutrašnjeg nemira? Zašto se emocionalno vežemo za pojedine komade?
Kroz razmjenu iskustava postalo je jasno da rečenica “Nemam šta obući” rijetko govori o odjeći, a mnogo češće o našem odnosu prema vlastitim potrebama, identitetu i unutrašnjem balansu.
Održivost, emocija i povratak sebi
Događaj je realizovao COSMOHUB Sarajevo u saradnji sa Silmom Šabanija-Sirčo, osnivačicom brenda Vintage Sevdah i Pletenina iz Visokog, čiji rad njeguje vrijednosti održivosti, emocije i ponovne upotrebe.
Jedna od centralnih poruka večeri bio je povratak sebi kroz svjesnije izbore, ali i odgovornost prema okruženju, uz podsjetnik da planetu često zatrpavamo istom brzinom kao i vlastite ormare. Jer, ono što odbacimo ne nestaje, već ostaje kao trag naše potrošnje i naše svijesti.
Pažljivo birani detalji i mali rituali za kraj večeri
Večer je zaokružena malim, pažljivo biranim znacima pažnje: paketićima čaja Ahmed Tea, knjigom „Znaš li ti kako je teško biti ja“ autorice Jesenke Hadžajlije, te nagradama za najbolje outfite uz podršku Didaco Shopa i MS Naturalco. Druženje je nastavljeno uz Poppy smoothieje, slatke zalogaje kompanije Nelt, i razgovore bez žurbe.
“Nowhere to Wear” nije bio još jedan modni događaj. Bio je to siguran, topao i inspirativan prostor za pitanja bez brzih odgovora, za sporiji ritam i svjesnost. Podsjetnik da moda može biti alat nježnosti, a ne pritiska. I, da se, prije nego što posegnemo za nečim novim, možda trebamo zapitati: Šta mi, zaista, treba?