„Prezasićenost nije slabost. To je signal. Poruka da ti treba prostor, a ne još jedan savjet. Da ti treba tišina, a ne nova lista ideja. Da ti ne treba motivacija, imaš je napretek, nego distanca. Malo manje inputa. Malo manje potrebe da se sve odmah dijeli, tumači, racionalizira“
Piše: Najra Krvavac
Postoji trenutak u kojem shvatiš da problem nije u tome što nemaš ideja, nego u tome što ih ima previše. Previše tuđih rečenica, savjeta, poruka, preporuka. Previše očekivanja da stalno imaš šta reći, objasniti, protumačiti, organizirati. U tom trenutku ne osjećaš blokadu. Osjećaš zasićenje.
Inspiracija je danas svuda. Iskače sa ekrana, dolazi u formi citata, podcasta, reelsa, newslettera. Govori ti da možeš sve, da samo trebaš krenuti, da je sve stvar stava. Ako je nemaš, nešto s tobom očito nije u redu. Bar se tako čini. A možda je problem upravo u toj stalnoj potrebi da budemo inspirirani. U nekom trenutku inspiracija je prestala biti stanje i postala obaveza. Performans. Očekivanje. Ako si kreativan, ako pišeš, radiš, promišljaš, od tebe se podrazumijeva da uvijek imaš odgovor. Da si uvijek u tome. Da te ne može iscrpiti ono što bi, navodno, trebalo da te pokreće.
Ali može. Itekako.
Ne umara manjak ideja. Umara višak buke. Umara stalna izloženost tuđim mislima, tuđim formulama za uspjeh, tuđim definicijama smisla. Umara osjećaj da sve moraš odmah pretvoriti u poruku, stav, zaključak. Da čak i kad šutiš, neko očekuje objašnjenje zašto šutiš.
Neko sam vrijeme mislila da sam izgubila inspiraciju. Da sam zapela. Da nešto ne radim kako treba. A onda sam shvatila da nisam prazna, nego puna. Previše puna da bi još nešto moglo stati. I to je bio prvi iskreni trenutak olakšanja. Prezasitila sam se stalne potrebe da sve ima smisao i da ga ima odmah.
Prezasićenost nije slabost. To je signal. Poruka da ti treba prostor, a ne još jedan savjet. Da ti treba tišina, a ne nova lista ideja. Da ti ne treba motivacija, imaš je napretek, nego distanca. Malo manje inputa. Malo manje potrebe da se sve odmah dijeli, tumači, racionalizira.
Lažna inspiracija uvijek dolazi s imperativom. Moraš. Trebaš. Hajde. Samo kreni. Prava inspiracija, ona tiha i pouzdana, nikad ne viče. Ona dolazi tek kad prestaneš da je prizivaš. Kad se malo odmakneš. Kad se umiriš. Kad prestaneš da dokazuješ da si i dalje u formi.
Lifestyle danas često prodaje ideju da je stalna stimulacija znak dobrog života. Da je zauzetost vrlina. Da je produktivnost identitet. Ali, postoji i druga strana tog života ona u kojoj ne moraš stalno biti dostupna, ni kreativna, ni inspirativna. Ona u kojoj imaš pravo da neko vrijeme samo budeš. Januarom, recimo. Sve smo želje poželjeli, hajde da se sad i od njih malo odmorimo.
Možda nam ne treba više inspiracije. Možda nam treba manje buke. Manje savjeta. Manje pritiska da sve treba imati smisao odmah i sada. Inspiracija nije nestala. Samo se povukla, čeka da joj napravimo mjesto.
A mjesto se, ponekad, pravi tako što se od svega malo odmakneš. Ništa ne objašnjavaš. Ne moraš. Ništa.
Hajde da danas idemo s tim.