“U javnosti sam mnogo toga, a unazad nekoliko godina, želim da budem prepoznat kao brižan otac i kao osoba koja pomaže drugim ljudima, na način da im donosi smiješak na lice. To mi je misija i težim ka tome da širim pozitivnu energiju gdje god se pojavim”
Razgovarala: Indira Delić
Foto: Muamer Kolar
Jasmin Ligata, projekt menadžer Udruženja Pomozi.ba, nikada nije bio neko ko traži pažnju, ali je pažnju uvijek davao drugima. U svijetu sporta i javnosti, gdje su riječi na vagi i emocije se često skrivaju, on je ostao čovjek koji nije naučio da glumi ravnodušnost. Njegova snaga nije u naslovima koje potpisuje niti u imenima uz koja stoji, već u načinu na koji sluša, razumije i ostaje tu – i kada je teško i kada se šuti. Iza profesionalne smirenosti krije se veliko srce, ono koje pamti zagrljaje djece, nosi njihove osmijehe i tiho nosi teret tuđih borbi. Jasminova priča ne počinje uspjehom, niti se njime završava – ona počinje čovjekom koji vjeruje da je biti dobar važnije od biti viđen.
Javnost te najčešće vidi kao sportskog novinara i PR-a velikih imena poput Edina Džeke, Amela Tuke, Mirze Teletovića… koliko je u tom svijetu važno sačuvati iskrenu ljudskost iza savršeno biranih rečenica?
– Ukoliko rečenice sadrže iskrenu ljudskost, to je odmah samo po sebi savršena rečenica. Ljudi, javnost, svi oni koji su na neki način uključeni u cijelu priču, uvijek prepoznaju ljudskost i iskrenost, a to je polazna tačka za sve ostalo. Ako si iskren, ako imaš emociju, ako imaš empatiju, onda se rečenice same sklapaju. I da ne bude zabune, ja ne pišem u njihovo ime, ja pišem njihove rečenice, prenosim njihov osjećaj, prenosim njihovu ljudskost, koju oni posjeduju, jer su svi ovi sportisti koje ste nabrojali, prije svega dobri ljudi, pa tek onda sportisti, i svoju popularnost najčešće koriste za promoviranje istinskih vrijednosti i pomaganje drugima.
Godinama gradiš i štitiš imidže drugih, a koliko je teško nositi vlastiti identitet u javnosti, posebno kada emocije ne želiš sakrivati?
– U javnosti sam mnogo toga, a unazad nekoliko godina želim da budem prepoznat kao brižan otac i kao osoba koja pomaže drugim ljudima, na način da im donosi smiješak na lice. To mi je misija i težim ka tome da širim pozitivnu energiju gdje god se pojavim. Nekako, kroz svoju karijeru, uvijek sam balansirao, jer u suštini predstavljam i sebe i svoju porodicu, ali i sve te sportiste. I zamislite sada da se negdje pojavi da je Ligata uradio nešto što nije u skladu s društvenim normama – odmah bi to utjecalo na sve ljude oko mene. Međutim, nije mi teško balansirati, osim kada igram fudbal. Tu često izgubim kontrolu, jer žarko želim pobijediti i postići gol, a često trpim batine od protivnika i onda nekad dođe i do prepirki. Ali, čim se utakmica završi, vraćam se u normalne okvire ponašanja. Što se tiče pokazivanja emocija – zašto bih bježao od toga? Svaki čovjek je satkan od emocija i zašto ih ne bih pokazao? Nije uvijek tako bilo, jer mi muškarci često čuvamo u sebi neke stvari, ali otkako sam postao otac, pa možda čak malo i prije toga, ne stidim se pokazati emociju, zaplakati ako mi je teško, obradovati se, glasno se smijati… Ne, naprotiv, emocije se i trebaju pokazivati, jer smatram da je to mnogo iskrenije nego gluma da ti nije teško, da ti nije stalo.
Je li te rad u profesionalnom sportu naučio samokontroli i postoji li trenutak kada svjesno odlučiš da tu kontrolu pustiš?
– Definitivno jeste. Rado bih se nekada posvađao i sam sa sobom, a pogotovo s ljudima koji uvijek nađu razlog da vrijeđaju, omalovažavaju ili jednostavno, bez ijednog argumenta, kritiziraju. Dok sam bio mlađi, stalno sam vodio bitke s neistomišljenicima, uz argumente naravno, pokušavajući izgurati neku svoju pravdu. Odavno već ne želim da se upuštam u takve vrste rasprava, jer su to unaprijed izgubljene bitke, pošto je veoma teško promijeniti nečije mišljenje ukoliko je neko tvrdoglav i nije spreman ni da sasluša drugu stranu, a takvih je, nažalost, jako mnogo. Nismo uvijek u pravu i moramo biti spremni saslušati i druge, jer nam to otvara nove poglede i nove vidike, i ja sam uvijek spreman za još jedno mišljenje, kritiku s ciljem poboljšanja. A kada popusti samokontrola? Opet na fudbalu. Tu sam neprepoznatljiv i mnogi koji me znaju samo s fudbala neće imati lijepo šta reći o meni. Međutim, sve više je onih koji me znaju i mimo fudbala i znaju kakav sam i da sam uvijek spreman pomoći i biti tu za druge.
Kao otac predivne djevojčice, da li si humanost i empatiju počeo doživljavati drugačije nego ranije?
– Definitivno da, iako sam oduvijek bio pun empatije, pogotovo kada su djeca i stariji u pitanju. Dugo sam se bavio volontiranjem u Roditeljskoj kući, gdje sam upoznao veliki broj dječaka i djevojčica koji se bore protiv najtežih bolesti. Upoznao sam i njihove roditelje i zajedno s njima prolazio neke bitke. Samo oni znaju koliko im je teško. I tada sam znao i vidio koliko je jednom roditelju teško kada se bori za svoje dijete. Istovremeno, moja borba za potomstvo bila je duga, a šanse da postanem otac zaista su bile minimalne. Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje, i meni je Bog podario jedno čudo – moju predivnu djevojčicu, koja je rođena 1. januara 2024. godine i najljepši je poklon koji sam ikada mogao dobiti. Upravo zbog toga što sam njeno rođenje doživio kao dar od Boga, u meni se razvila još jača empatija i još više sam se trudio i trudim pomagati drugima, jer smatram da se u životu ništa slučajno ne dešava, pa tako ni njeno rođenje na Novu godinu.
Postoje li situacije u kojima te očinstvo posebno dotakne dok radiš s djecom kroz humanitarne projekte?
– Veoma je teško u glavi izbalansirati te stvari. Zaista teško. Emotivno je i čovjeka razdire iznutra spoznaja da je neko dijete bolesno. Trudim se, sa svoje strane, da pomognem koliko mogu – nekada samo energijom, osmijehom, zagrljajem, a često konkretnim djelovanjem. Drago ti je kada vidiš dijete kako se oporavlja, kako odrasta zdravo i to je osjećaj koji me ispunjava, koji me je i promijenio kao čovjeka. Upravo zbog tog osjećaja koji ispunjava čovjeka kada pomaže, kada vidi osmijeh na licima drugih ljudi, za koji je sam krivac, i želio sam da se bavim humanitarnim radom. Ne postoji ljepši osjećaj od toga kada nekoga usrećiš. Odgovorno to tvrdim, jer taj osjećaj ne može kupiti ni jedno auto, ni jedna kuća, ni jedan milion KM – već ga možeš samo osjetiti, a ljudi koji to dožive najsretniji su ljudi na svijetu.
U jednom od najemotivnijih trenutaka pisao si da su zagrljaji djece zeznuta stvar, jer suze dođu tek kasnije – šta se u tebi prelomi kada se sve utiša?
– Upravo sam maloprije i počeo govoriti o tome. Taj njihov iskreni zagrljaj, za kakav djeca samo i znaju, napuni čovjeku dušu. Neopisiv je to osjećaj i zaista se ne može usporediti ni s jednim drugim. Bude i tužnih trenutaka, jer se čovjek veže za tu djecu. Prije nekoliko dana ovaj svijet je napustila moja mala Anida Šatara – najnasmijanija djevojčica na svijetu. Zamislite, boriš se cijeli život s bolešću, a opet si nasmijana i daješ energiju i ljubav drugima. Uzajamno smo se voljeli najviše na svijetu, jer Anidu nisi mogao ne voljeti. Za mene je to bila strašna vijest, od koje se još nisam oporavio, kada sam čuo da je preselila. Od takvih stvari se ni ne možeš oporaviti, već samo prihvatiti i biti sretan što si imao priliku biti dio njenog života, što si imao priliku zagrliti malog anđela i izvući mu osmijeh, a ona je sada tamo gdje nimalo ne boli. Eh, kada se sve utiša… Čovjek ostane sam sa svojim mislima i pita se zašto se neke stvari dešavaju, ali onda shvatiš da je život prolazan i daš sebi još jedno obećanje – da ćeš se truditi, sve dok te bude, da nastaviš činiti dobro i pomagati drugima, a da će Anida sa smiješkom to gledati s neba.
Priznanje za životno djelo za humanitarni rad došlo je bez očekivanja – jesi li tada osjetio ponos ili još veću odgovornost prema ljudima zbog kojih sve ovo radiš?
– Ponos su osjetili moja supruga, koja mi je velika podrška u svemu što radim, moja majka i svi moji prijatelji. Iskreno, nagrade mi ne znače mnogo, jer mi bude neugodno kada me neko hvali. Nisam navikao, jer mnoge stvari uradim zato što tako osjećam i ne tražim zahvalu ili priznanje za svoj rad. Ali lijepo je. Neočekivano je bilo, ali zaista je lijep osjećaj, pogotovo kada sam vidio koliko ljudi mi je ispod objave napisalo kako je pravi čovjek dobio tu nagradu. To je zaista velika stvar za mene, ali i još veća odgovornost. Međutim, odgovornost je najmanji problem kada nešto radiš srcem.
Naći se uz imena istinskih velikana bh. sporta nosi težinu – jesi li u tom trenutku sebi postavio pitanje koliko još moraš davati?
– Koliko god to bude trebalo, jer svi ti sportisti s kojima ja radim prije svega su dobri ljudi, pa tek onda sve ostalo. Mnogi od njih, daleko od očiju javnosti, pomažu narodu u BiH i ponosan sam na njih koliko u sebi nose empatije i dobrote.
Godinama se boriš za istinu i za ljude, nekad glasno, nekad tiho – je li te ta borba ikada iscrpila ili te nekad slomila?
– Jeste. Lagao bih kada bih rekao da nije, jer zaista bude iscrpljujuće. Lomi čovjeka, utiče na zdravlje, porodicu i privatni život, ali na kraju je jedino to i bitno – šta je ispravno. Ne bojim se boriti se za istinu i ustrajat ću u tome da druge ljude motiviram da čine dobra djela. Da se promijene makar na jedan dan, pa onda i na dva, pa na tri, pa na sedmicu, sve dok im to ne postane svakodnevnica. Borba nikad ne prestaje, samo je bitno kakve glave izađeš iz te borbe, a moja je, hvala Bogu, čista i željna inspirirati druge.
Kada bi jednog dana tvoja kćerka Aya Anea čitala o tvom životnom putu, šta bi volio da u njemu prepozna kao ono najvažnije?
– Da se njen otac bori da njoj i djeci svijeta donese osmijeh na lice. Da je njen otac najbolji tata na svijetu, ali prije svega dobar čovjek, koji pomaže drugima ne tražeći ništa zauzvrat. Dobrota se uvijek isplati.