“Kao mama i kao trener, znam koliko roditelji ponekad preispituju svaku odluku i pitaju se: Da li sam prestroga ako postavim granice? Odgovor je gotovo uvijek isti – nisi. Djeca ne trebaju savršenu ishranu, ali trebaju strukturu. Trebaju znati kada se jede, šta se jede i ko vodi. Granice u ishrani nisu uskraćivanje, nego osjećaj sigurnosti“
Piše: Adela Memić, coach
@fit.afra
Adela Memić se sportom bavi od svoje sedme godine i ta strast nikada nije prestala. Počela je s karateom, gdje je bila takmičarka, trenerica i sudija, što joj je omogućilo da stekne dragocjeno iskustvo i disciplinu u vođenju drugih. Posljednjih osam godina aktivno se bavi fitnesom, tokom kojih je radila s više od 3000 klijenata, prateći njihove različite ciljeve i potrebe. Kroz dugogodišnje iskustvo u sportu, takmičenjima i vođenju treninga, Adela je razvila svoj jedinstveni pristup radu s ljudima, kao i duboko razumijevanje svakodnevnih izazova roditeljstva i usvajanja zdravih životnih navika.
Biti mama danas često znači hodati po tankoj liniji između želje da budemo nježne i straha da ne pogriješimo. Posebno kada je u pitanju dječija ishrana. S jedne strane, ne želimo biti prestroge. S druge, osjećamo grižnju savjesti svaki put kada popustimo.
Svakodnevno sam svjedok istog pitanja: kako postaviti granice, a da se ne osjećamo krivima?
Ponekad se osjećamo kao da hodamo po žici, balansirajući između onoga što znamo da je najbolje i onoga što je u trenutku najlakše.
Brza hrana je postala dio svakodnevnice. Sama po sebi nije problem. Problem nastaje onda kada postane navika, rješenje za umor, nagrada za dobro ponašanje ili najlakši način da izbjegnemo raspravu. Tada hrana prestaje biti hrana i postaje alat za upravljanje emocijama i situacijama. Jedan čokoladni kolačić ili brzi obrok povremeno nije ništa strašno, ali kada postane sredstvo kojim balansiramo dan, umjesto da ga koristimo za snagu, energiju i zdravlje, tada nastaju problemi.
Kao mama i kao trener, znam koliko roditelji ponekad preispituju svaku odluku i pitaju se: Da li sam prestroga ako postavim granice? Odgovor je gotovo uvijek isti – nisi. Djeca ne trebaju savršenu ishranu, ali trebaju strukturu. Trebaju znati kada se jede, šta se jede i ko vodi. Granice u ishrani nisu uskraćivanje, nego osjećaj sigurnosti.
Jedna od čestih dilema modernog roditeljstva je strah da ćemo, postavljajući granice, biti prestroge. Djeci, naravno, treba objasniti i dati odgovor. Trebaju znati zašto je hrana koja im se servira dio njihove svakodnevice i brige o njima. Možemo reći jednostavno: Ovo jedemo jer je dobro za tvoje tijelo, da imaš snage za igru i rast. Djeca razumiju više nego što mislimo, ali ono što im je još važnije od samog objašnjenja jeste ton u kojem dolazi. Kada objašnjavamo mirno i sigurno, bez napetosti, djeca osjećaju stabilnost. Kada smo nesigurne u odluku, tu nesigurnost osjete i oni – i tada granice počinju slabiti.
Djeca ne rade ono što im govorimo, nego ono što gledaju. Kao trener, stalno ponavljam da se zdrave navike uče primjerom. Kao mama, znam koliko je to izazovno. Ako želimo da dijete ima normalan odnos prema hrani, taj odnos mora prvo postojati kod nas. Ne savršen, nego realan. Djeca vrlo brzo osjete razliku između onoga što pričamo i onoga što živimo.
Granice počinju mnogo prije nego što dijete nešto zatraži. Počinju u kuhinji, u frižideru i u načinu na koji je organizovan dan. Ako je određena hrana stalno dostupna, dijete će je jesti. Ne zato što je loše odgojeno, nego zato što je dijete. Na nama je da biramo okruženje u kojem odrastaju.
Fit Afra filozofija nikada nije bila o savršenstvu. Ona je o balansu. Većinu vremena hranjivi, domaći obroci, a povremeno fleksibilnost bez drame i bez krivice. Brza hrana postoji, ali ne vodi porodični ritam. Ne mora svaka odluka biti savršena, ali treba biti dosljedna.
Granice u ishrani nisu borba, nego tihi oblik brige i ljubavi. Ponekad „ne“ nije uskraćivanje, nego izbor koji danas možda nije najlakši, ali sutra pravi razliku.
Roditeljstvo se ne gradi u savršenim danima, nego u ovim malim, dosljednim trenucima. Kada biramo strukturu umjesto olakšanja i mir umjesto krivice – biramo zdrav temelj koji ostaje.