Kao sagovornik je poput čarobnog kaledioskopa. Iz kojeg god ugla pogledate – oduševit ćete se onim što vidite, jer drugačije izgleda i sija
Razgovarala: Zana Kološ-Mulabdić
On je glumac, plesač, scenograf, slikar, producent i još mnogo toga što sigurno u ovaj kratki uvod ne bi stalo. Iza sebe ima godine rada na pozorišnim i flmskim projektima.
Njegov umjetnički put odveo ga je od Mostara do prestižne Američke akademije dramskih umjetnosti i njujorške scene. Na društvenim mrežama ga gledaju svi. Priču sa Goranom Popovićem počinjemo igrom glume i plesa, te ulaskom u lik.
Gluma često kreće od teksta ili misli, a ples od impulsa i tijela. Sve se isprepliće. Kad pripremate novu ulogu, u kojem trenutku osjetite da ste ušli u karakter? Kako znate – eto, to je to?
– Ne znam postoji li trenutak kada mogu reći: E, sad sam potpuno u liku. Ljudi su nepredvidivi, pa tako i likovi koje igramo. Za mene je najvažnije da dođem do onog njihovog temelja, načina na koji razmišljaju, govore i donose odluke. Kad u to više ne sumnjam, znam da sam na dobrom putu. Formula se razlikuje od projekta do projekta, ali uvijek krećem od istraživanja. Volim detaljno upoznati lik i njegov svijet, a mnogo mi znače i kolege na sceni jer kroz odnos s njima lik nastavlja rasti i mijenjati se.
Šta Vas pokreće u svakodnevnici?
– Definitivno bih rekao vjera u Boga. Ona me podsjeća da budem otvoren prema ljudima i svijetu oko sebe, a upravo u tome često pronađem najveću motivaciju. Volim slušati ljude, posmatrati ih i učiti iz njihovih priča. Nekad inspiracija dođe iz velikih životnih trenutaka, a nekad iz sasvim običnog razgovora. A, ako ćemo potpuno iskreno pokreće me i kafa. (smijeh)
Šta biste rekli desetogodišnjem sebi na putu ka godinama koje imate danas? Jeste li dobro izabrali? Jeste li tada znali da ćete biti ovo što ste danas?
– Zanimljivo je da je upravo taj desetogodišnji dječak i počeo sve ovo. Rekao bih mu da nastavi istim putem i da vjeruje svom instinktu još više nego tada. Nisam mogao znati gdje će me život odvesti niti ko ću postati, ali sam nekako uvijek osjećao da ću se baviti stvaranjem. To je bio osjećaj koji me pratio od malih nogu. Danas sam zahvalan što sam imao dovoljno hrabrosti da pokušam i dovoljno upornosti da ne odustanem kada je bilo teško.
Instagram zahtijeva brzinu i hvatanje pažnje, dok pozorište i film traže atmosferu i strpljenje. Kako balansirate između ta dva svijeta?
– Iskreno, ne razmišljam previše o tome kao o balansiranju. Svaki medij traži nešto svoje, ali svi oni na kraju pričaju priče i komuniciraju s publikom. Instagram me naučio bržem donošenju odluka i kreativnom snalaženju, a to mi često koristi i na setu i u pozorištu. Meni su ti svijetovi mnogo povezaniji nego što se možda čini na prvi pogled.
Možete li nam reći nešto više o projektima na kojima trenutno radite?
– Ne mogu još govoriti o svemu, ali mogu otkriti da radimo na novom spotu za jednu ljetnu, veoma zaraznu pjesmu, tako da – stay tuned. Također se priprema i jedan mjuzikl u kojem igram u Hrvatskoj. Za sada ćemo na tome stati.
Kako ćete provesti ovo ljeto? Volite li ljeto?
– Nemam neki strogi plan, jer uglavnom živim prilično spontano. Znam samo da će biti i rada i odmora. Što se ljeta tiče, imamo pomalo kompliciran odnos. Nisam ljubitelj velikih vrućina, ali volim plivanje, tako da smo ljeto i ja u jednoj simpatičnoj love-hate vezi.
Da Vaš Instagram profil sutra potpuno nestane, a Vi imate samo jednu minutu pokreta i glumačke ekspresije da publici pokažete ko je zapravo Goran Popović – kako bi ta minuta izgledala?
– Ovo je baš dobro pitanje. Vjerovatno bi to bio neki narativni ples. Nešto između priče, pokreta i igre. Bilo bi tu malo humora, malo apsurda i vjerovatno pokoji trenutak potpune ozbiljnosti, jer je i život uglavnom takav. A završio bi tako da se iskreno i glasno smijem, jer mislim da me taj smijeh možda opisuje bolje od bilo koje biografije.
