Put od sarajevskih snova do svjetskog trona
Razgovarala: Indira Delić
Foto: Maja Topčagić za Ladies In
Njegovo ime odavno je upisano zlatnim slovima u historiju svjetskog fudbala. Od sarajevskih ulica do najvećih evropskih stadiona, Edin Džeko je prošao put koji je mnogo više od sportskog uspjeha – to je priča o istrajnosti, dostojanstvu i vjeri u sebe. Kapiten s dušom vođe, dijamant sa karakterom skromnog čovjeka. U razgovoru za Ladies In otkriva kroz kakve je izazove prolazio, šta ga je oblikovalo, kako izgleda njegov život danas – između treninga, porodičnih trenutaka i lične misije da inspirira druge.
Kada se osvrnete na sve ove godine karijere – od prvih fudbalskih koraka u Željezničaru, preko izazova u Bundesligi i Seriji A, do vrhunskih trenutaka u Premier ligi i reprezentaciji BiH – šta je za Vas lično bio najveći izazov i najveća pobjeda? Koje lekcije ste naučili kroz te izazove, a koje mislite da su Vas oblikovale ne samo kao vrhunskog fudbalera nego i kao lidera i čovjeka?
– Najveći izazov za mene, kao mladog fudbalera, koji je otišao daleko od svoje kuće, bio je primijeniti sve ono što sam ponio iz doma, što su me roditelji učili. Život daleko od porodice, od roditelja, od prijatelja, od svakodnevnice na koju je čovjek navikao, veoma je izazovan, ali da bi uspio, moraš se nečega i odreći. Krenuo sam, sa strahom, sa zebnjom, sa milion upitnika iznad glave i znao sam da će mi sve nedostajati, ali imao sam svoj put, svoje ciljeve i želje i samo mi je u glavi bilo bitno da pokušam ispuniti svoje snove. Nisam imao pritisak i očekivanja od roditelja. Njima je bilo bitno, kao i meni sada kada imam svoju djecu, samo da sam zdrav i dobro, a sve ostalo je bonus. Sada, kada pogledam iza sebe, mislim da je upravo to bio najveći izazov od svih u mom životu – odreći se sigurnosti i otići u nepoznato, a opet sačuvati sva ta prijateljstva, sve te ljude, koji su uz mene bili kada sam tek počinjao, jer kroz život shvatiš da postoje usponi i padovi i ko su ti pravi prijatelji, te da su, zapravo porodica i ljudi, najveće bogatstvo koje čovjek može imati.
Kako ste uspijevali održati motivaciju i strast u trenucima kada stvari nisu išle po planu, posebno u velikim utakmicama, ili u teškim periodima kroz karijeru?
– U samom početku, zapravo u prve dvije godine, bio sam nenormalno nostalgičan prema Sarajevu. U negativnim trenucima, to je posebno dolazilo do izražaja. Morao sam se boriti sa tim, protiv toga, a u to vrijeme nije bilo ni videopoziva na telefonima, ni društvenih mreža, kao danas i sve je bilo mnogo teže. Međutim, imao sam svoj put, koji nije bio nimalo lagan, ali znao sam to i trudio se da uspijem. Stvari nekada nisu išle po planu, što je normalno u životu fudbalera, ali naučen sam da se borim, a u meni ima i bosanskog inata, koji me je tjerao da radim još jače i još bolje. Uvijek sam se dokazivao sam sebi – da mogu, da znam, a vremenom su to vidjeli oni koji trebaju to vide. Iskreno, u dosta situacija, kada nije išlo dobro, uz mene je bila moja porodica, koja je za mene početak i kraj svega, moj oslonac, moj vjetar u leđa i to mi je davalo snagu i strpljenje.
Igrali ste protiv najvećih timova i saigrači su Vam bili neki od najboljih fudbalera ovog vremena, šta Vas je kroz sve te godine najviše oblikovalo kao sportistu, ali i kao čovjeka?
– Vjera u sebe. Sretao sam kroz karijeru i dobre i loše ljude i od svakoga sam ponešto naučio. Vrlo dobro znam razlikovati dobro od lošeg i moj izbor je uvijek bio da budem svakim danom bolji nego jučer, kako u karijeri, tako i u životu. Životi fudbalera nisu bajke, psihički su veoma zahtjevni. Ljudi vide samo onih 90 minuta na terenu, a sve ono iza što se dešava ljudi ne znaju, niti mogu znati kroz šta sve mi prolazimo i šta sve radimo da bismo tih 90 minuta bili najbolja verzija sebe na terenu. Ima tu mnogo odricanja, ali i mnogo vremena za razmišljanje, kada si zatvoren u hotelskoj sobi, čekajući utakmicu, daleko od porodice, daleko od prijatelja. Ali, kada čovjek zna šta želi, kada zna zbog čega sve to radi, onda i mentalno ojača i vjerujem da je za sve ono što sam doživio u karijeri zaslužna moja mentalna snaga.
Koliko je važno da mladi fudbaleri danas imaju strpljenje i vjeruju u proces, a ne samo u brze rezultate?
– Danas je sve brže, zahvaljujući društvenim mrežama, zahvaljujući brzom životu, a mladi, u pravu ste, imaju sve manje strpljenja i žele uspjeh preko noći. Međutim, u pitanju ste i dali odgovor. Strpljenje i vjera u sebe u proces, su itekako bitni, možda i najbitniji. Nijedan uspjeh ne dolazi preko noći. Nijedan! Svaki dan je bitan, svaki trening, svaka utakmica, svako upoznavanje i svaka riječ, koja dolazi od ljudi koji ti žele pomoći bez interesa. Odrastanje je samo po sebi težak period u životu, ali ako želiš uspjeh, onda moraš dati sebi vremena da se on desi, da upijaš znanje i da, kada dođe vrijeme za to, dokažeš svoj kvalitet.
Kako gledate na današnji bh. fudbal – u čemu vidite najveći potencijal, a gdje najveći prostor za napredak?
– Pratim koliko mogu, ali nisam pomno upućen u sve ono što se dešava. Saznam mnogo toga iz medija, pogledam nekad i neke utakmice, u svoje slobodno vrijeme. Znam da su tereni bolji, nego prije, znam da naši klubovi sada prave bolje rezultate u evropskim takmičenjima, ali isto tako znam da postoje dosta stvari, koje se mogu popraviti. Prostora za napredak uvijek ima, pogotovo kada je riječ o mladim igračima. Nažalost, klubovi nekad nemaju strpljenja za mlađe, koji tek trebaju da naprave karijere, a ne mogu ih napraviti, jer nemaju dovoljno utakmica da se razvijaju. Uz to, liga je kraća i svaka utakmica je bitna, tako da se treneri vjerovatno odlučuju za starije i iskusnije igrače. Međutim, vjerujem da u našoj zemlji ima potencijala i talenta u mlađim kategorijama i želja mi je da oni u budućnosti budu nosioci igre u bh. klubovima, jer oni su zapravo i najveće blago kojeg klubovi imaju. Dakle, da rezimiram: Klubovi moraju obratiti veću pažnju na omladinske kategorije. Stvoriti im najbolje moguće uslove za razvijanje. Pronaći talente i dati im šansu da se razvijaju, odnosno istrpiti ih.
Navikli smo Vas gledati u ulozi kapitena i vođe na terenu – kako tu ulogu prenosite i u privatni život, posebno kao suprug i otac?
– U kući i nisam baš kapiten. Zna se ko je glavni. Pravi kapiteni su Una, Dani, Dalia i Hana. Mi igramo po njihovim pravilima, iako smo mi, fudbalskim žargonom rečeno, njihovi treneri. Volim disciplinu, trudimo se da djecu odgajamo onako kako su i nas naši roditelji odgajali. Biti čovjek, pa sve ostalo. Da je lijepo dijeliti, da nisu sebični, da vole sve ljude, da je prijateljstvo bitno i da je porodica najvažnija stvar na svijetu.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Trening, trening, trening, malo odmora, analize utakmica, utakmica i tako u krug. Zapravo, moj radni dan je prilično isti već godinama unazad, ali ne žalim se. Uživam koliko god to mogu.
Novembar je mjesec posvećen muškom zdravlju i podizanju svijesti o važnosti preventivnih pregleda, koliko je za Vas, kao profesionalnog sportistu, važno da njegujete i fizičko i mentalno zdravlje?
– Zdravlje je osnov svega. Ne kaže se uzalud: Samo da je zdravlja, sve ostalo će doći. U životu profesionalnog sportiste zdravlje igra veliku ulogu, a da bi bio zdrav, moraš imati prevenciju, odnosno pripremati svoje tijelo da bude zdravo. Svoju glavu, također, jer u našem narodu često kažu da je sve u glavi i kakav je neko u glavi. Smatram da svaki muškarac sebi mora u zadatak staviti da barem jednom godišnje, ako ne i više puta, ode na kompletan ljekarski sistematski pregled, čisto zbog te prevencije. Svjestan sam da ljudi ponekad budu u strahu od doktora, ili bolesti, ali upravo zbog toga i postoje preventivni pregledi. Uostalom, bolje je spriječiti, nego liječiti, jer kad si zdrav, sve se može stići i posao i društvo, sve čime se čovjek bavi, a kada si bolestan, najbitnije ti je da si zdrav. Zdravlje je polazna tačka za sve što nam se dešava u životu. Istina je da smo mi muškarci zatvoreniji, kada je priča o zdravlju tema, ali da bi se na adekvatan način brinuo o drugima, o svojoj djeci, porodici, onda se moraš brinuti i o sebi.
Koliko sport i aktivan životni stil mogu pomoći da muškarci duže ostanu zdravi i vitalni?
– Sam način života sportiste je drugačiji nego ljudi, koji se ne bave sportom. Čak je život rekreativca zdraviji, nego životu ljudi, koji ne paze na sebe. Kada se baviš sportom logično je da vodiš i zdrav život. Da imaš zdravu ishranu, redovno spavanje, redovan odmor, da koristiš vitamine za oporavak, suplemente i samim tim je organizam jači, a čovjek zdraviji. Smatram da svako bavljenje sportom čini čovjeka vitalnijim i zdravijim. Zdrave navike je teško usvojiti, ali benefiti zdravog načina života su itekako vidljivi na čovjeku. Možda je i stvar navike, ali ja se lično puno bolje osjećam kada sam u svakodnevnom treningu, nego kada nekoliko dana odmaram. Kada ne treniram osjećam se umornijim, tijelo me boli više, a poslije treninga je sve suprotno. Letim. Trening je dobar i zbog zdravlja i za glavu.
Znamo da sportisti imaju kraći profesionalni vijek u odnosu na druge profesije. Gdje sebe vidite nakon završetka sportske karijere i koje planove imate za taj period?
– Pa sudeći po tome da ja igram i u 39. godini, ne spadam u skupinu igrača, koji imaju kratak životni vijek kao fudbaleri. Šalu na stranu, svjestan sam da polako dolazi trenutak kada ću odigrati svoju posljednju utakmicu i ponekad razmišljam o tome šta dalje. Fudbal je moj život i vjerovatno ću ostati, na neki način, zauvijek vezan za ovaj sport, ali isto tako ću se posvetiti malo više porodici, koja je moj oslonac u svemu. Kada iza sebe imaš više od 20 godina života kao fudbaler, gdje radiš i ponašaš se prema pravilima drugih. Imaš programirano spavanje, odmor, odlazak i dolazak kući, što je svakodnevnica u životu sportiste. Nije nimalo lako i upravo iz tog razloga ću dobro razmisliti šta i kako dalje.
Amra i ja pokušavamo pronaći vrijeme samo za nas
– Relaksiram se kroz druženje sa prijateljima. Iako nemam mnogo vremena za to, barem ne u onolikoj mjeri, koliko bih to nekada želio, ali prijatelje uvijek držim blizu sebe i često se družimo kada za to imamo priliku, odnosno vremena. Također, Amra i ja uvijek pokušamo pronaći vrijeme samo za nas. To nam je svima potrebno, tako da nekad i pobjegnemo malo od svih i imamo ono naše vrijeme.
